Pozitivno mišljenje

Puno smo pisali o pozitivnim mislima i vibracijama, o činjenici kako pozitivne misli, osobito u obliku pozitivnih afirmacija, UVIJEK izazovu proporcionalno snažnu reakciju (rezonanciju), u obliku pozitivnih promjena u svakodnevnom životu. I to jest tako. Međutim, bojim se kako:
1. Svi mi po malo iskrivljeno shvaćamo pojam "pozitivno mišljenje", ili ga u najblažem slučaju u većoj ili manjoj mjeri uopćavamo.
2. Vezujemo pozitivno mišljenje (koje vremenom dovodi i do pozitivnijeg emocionalnog stanja) - uz primjereno ponašanje, kontrolu i/ili svojevrsnu "dresuru" našeg mentalnog sustava, čime doslovno vršimo zločin nad nama samima.
Pozitivno razmišljati ne znači uljuljkati se u afirmaciju: "Svakog trenutka osjećam se sve bolje i bolje." - u trenutku dok vam se čini kako se vaš život doslovno raspada, dok u ruci držite rješenje o otkazu ili prevrćete zadnje novčiće i smišljate na koji ćete način od ničeg napraviti nešto da biste prehranili obitelj, otplatili kredite i suočili se sa drugim, moguće još težim izazovima koja će pred vas staviti ili ih već stavlja život.
Pozitivno misliti isto tako ne znači postaviti se nonšalantno, pretvarajući se kako nam se ne događa ništa neugodno i kako ćemo s nekoliko pozitivnih afirmacija čudom čudnovatim uspjeti otplatiti zaostale rate kredita, platiti račune i osigurati si sredstva za pristojan, ljudskog bića dostojanstven život. To NIJE pozitivno mišljenje - to je možda malo drugačiji oblik samozavaravanja od onog na koji smo obično navikli - ali je i dalje samozavaravanje.
Prije svega - da biste uistinu mogli pozitivno misliti - vi se morate POZITIVNO OSJEĆATI! A sasvim se sigurno nitko od nas ne osjeća osobito pozitivno kada je u situaciji da od poslodavca primi rješenje o otkazu ugovora o radu, kada u poštanskom sandućiću nađe podeblji svezak opomena za ne plaćene račune, kada ne zna od kud bi krenuo rješavati teškoće s kojima se upravo suočava. Kada bi se uistinu osjećao pozitivno u takvim trenucima - mogli bismo s punim pravom utvrditi kako mu "nisu baš svi na broju", zar ne? Ja osobno nisam baš nailazila na slučajeve kada netko tko je "do grla" u problemima pjeva od veselja, a sa lica mu ne silazi osmjeh što se rastegao od jednog do drugog uha. Pa sve poskakujući ulicom pjevucka u veselom ritmu: Nije to ništa, svakog trenutka osjećam se sve bolje i bolje. Volim sebe, volim svoje bližnje, ali pošto to i nije nešto osobito - volim i svoje neprijatelje... tra la la... a najviše od svih volim svog bivšeg poslodavca koji me je poslije toliko godina rada šutnuo kao da sam kamenčić pod njegovom cipelom... tra la la... volim Elektroprivredu više od svega na svijetu, jer sam pozitivac pa ću i u mraku dok budem bez struje naći smisao svog života... tra la la... kad bolje razmislim, baš mi je dobro došao taj mrak... neću morati zatamnjivati sobu da bih meditirao... ja sam tako sretan čovjek... tra la la... a pošto sutra ne znam što ću dati djeci jesti, sve ću ih lijepo uputiti u Solarnu jogu... tra la la... život je lijep... svakog je trenutka sve ljepši... " Itd.

 Dakle, pozitivno mišljenje, da bi bilo funkcionalno, mora biti popraćeno POZITIVNIM OSJEĆAJIMA! Ne možemo pozitivno misliti dok se osjećamo kao da se nalazimo pod prešom koja nas sve više i sve jače pritišće, pa još jedva da uspijevamo doći do daha. Ne možemo pozitivno misliti u trenutku dok bismo najradije zavrnuli vratom "glavonji" koji ne zna što bi s "lovom" i nije ga briga za nas i naše "rintanje" pomoću kojeg je on sebi trpao u džep, a nama vadio iz usta, čitav niz godina. Pa mu ni to nije bilo dosta nego nas je "otpilio" i oduzeo nam i onu crkavicu koju smo rastezali toliko i tako da bi nam na našem umijeću pozavidjeli i proizvođači lastike. Jednako kao što se ne možemo ugodno osjećati prevrčući u ruci račune koje treba platiti, ili nam dok smo "u punom elementu" u prostoriju bane dijete adolescent, s onim opće poznatim adolescentskim: Treba mi...
MOŽEMO SE PRETVARATI! MOŽEMO SE KONTROLIRATI I GUTATI SVOJ BIJES, OGORČENJE I LJUTNJU, MOŽEMO NAIZGLED ZADRŽATI MIR DOK U NAMA BJESNI OLUJA KOJOM BISMO, KADA BI JE MOGLI FIZIČKI MATERIJALIZIRATI, NAPRAVILI VEĆU MATERIJALNU ŠTETU NO ŠTO TO ČINE TORNADA, TAJFUNI I POTRESI!
I ŠTO SE TADA DEŠAVA S NAMA?
TA OLUJA RAZORNIH RAZMJERA - U TRENUTKU KADA POČINJEMO ZAVARAVATI SEBE - POČINJE SE USMJERAVATI K NAMA! I NANOSI NAM NESAGLEDIVU FIZIČKU I PSIHIČKU ŠTETU! NIKAKVO PONAVLJANJE POZITIVNIH AFIRMACIJA TADA NAM NEĆE POMOĆI DA BISMO OPET USPOSTAVILI PSIHO-FIZIČKU RAVNOTEŽU. A TEK POTOM, NAKON ŠTO SMO OPET USPOSTAVILI "MIR SA SOBOM" - MOŽEMO KRENUTI (krenuti, ne i istog trenutka stići do cilja) KA NALAŽENJU NEKIH NOVIH OPCIJA DA BISMO SE IZVUKLI IZ GUNGULE U KOJU SMO ZAPALI.
Kako u stvari funkcionira naš psihički sustav, to smo usvojili. Poslužimo se dakle, onim što smo naučili - PREPUŠTAJUĆI SE (PRIHVAĆAJUĆI), A NE PRUŽAJUĆI OTPOR ONOM ŠTO OSJEĆAMO!
To ni u kom slučaju ne znači kako ćemo uzeti toljagu i razmrskati glavu nezahvalnom "glavonji" zbog otkaza koji smo nepravedno (ili silom prilika) dobili, zato što smo tog trenutki još kako motivirani za razbijanje glava. To isto tako ne znači da ćemo otići u najbližu zgradu Elektroprivrede, T-coma, Voplina ili koje god druge ustanove ili banke - i tamo se uživiti u ulogu Jacka Trbosjeka, jer nam je "puna kapa" svega i dobro bi nam došlo jedno tajfunsko pražnjenje, niti da ćemo našem adolescentu s nekoliko "pljus-tras" dati do znanja što pak nama treba u tom trenutku.
Jednostavno - MORAMO NAUČITI PRESTATI SE PRETVARATI DA SMO NEŠTO ŠTO NISMO (zapamtili smo "Ovdje i Sada", zar ne?) - I DOPUSTITI SEBI PREPOZNATI I PRIHVATITI NAŠA ČUVSTVA!

 I sad opet dolazimo do nezaobilaznog: Kako? Kako sad sve to uklopiti? S jedne strane trebali bismo pozitivno osjećati, pa tako i pozitivno misliti - a s druge bismo trebali prihvatiti negativne misli kao naše vlastite.
NE! NE! NE! I OPET NE!
TREBAMO BITI SVIJESNI NAŠIH NEGATIVNIH OSJEĆAJA I PRIHVATITI IH KAO NAŠE OSJEĆAJE - BEZ SRAMA I STIDA. BEZ UVJERENJA KAKO TIME ČINIMO NEŠTO LOŠE ILI OSUĐUJUĆE. JER - DOK NISMO U STANJU PRIHVATITI TE OSJEĆAJE - NEĆEMO IH SE MOĆI NI OSLOBODITI. AKO NAM JE "KAPA PUNA" (čega god) - KAKO U NJU MOŽE STATI BILO ŠTO DRUGO? DOBRO ILI MALO MANJE DOBRO? U punu čašu nemoguće je natočiti piće. Ma koliko to željeli, i koliko god nam privlačno izgledalo.
Dakle, kako ćemo to učiniti? Isprazniti malo naše "kape, kufere, torbe" i sve ostalo što nam je toliko prepunjeno da prijeti pucanjem po šavovima?
Naša psiha funkcionira na jedan tipičan način, i taj se način funkcioniranja psihe uzima kao temeljni obrazac RAZVOJA EMOTIVNIH EFEKATA (osjećaja). Taj obrazac (skala) emocija ima više stupnjeva. Počnemo li od najvišeg stupnja, ta bi skala izgledala ovako:
1. Osjećaj sreće i ispunjenosti. Osjećaj čiste radosti i uživanja u životu. Ljubav.
2. Osjećaj strasti i motivacije. Težnja da se nešto poduzme i spremnost za poduzimanje onih aktivnosti koje će nas dovesti do zacrtanog cilja.
3. Osjećaj povjerenja (u prvom redu u sebe), optimizam i nada da se prepreke mogu prevazići. Početno zadovoljstvo koje iz tih osjećaja proizlazi.
4. Osjećaj nestrplenja i razdražljivosti koji gotovo neprimjetno prerasta u frustriranost i pesimizam. Početni stupanj tjeskobe. U fizičkoj domeni teškoće sa spavanjem. Poremećaji sna ili javljanje učestalih loših snova (mora).
5. Osjećaj razočaranja koji se postepeno razvija u brigu, sumnju u vlastite sposobnosti, pokušaji da se u okolini pronađu krivci za stanje u kojem se nalazimo, ali i osjećaj grižnje savjesti. U fizičkoj domeni teškoće s disanjem, pojava psihosomatskih glavobolja i pritiska u grudima. Strah od srčanog napada zbog grčenja srčanog mišića.
6. Osjećaj obeshrabrenosti koji se razvija u bijes i želju za osvetom. Tjeskoba počinje prelaziti u anksioznost. Oslabljena percepcija za realnost dodatno uvećava obeshrabrenost. Počinjemo se osjećati kao da se vrtimo u krugu iz kojeg nema izlaza ili kao da "tapkamo na mjestu".
7. Osjećaj mržnje, pomješan sa ljubomorom i osjećajem krivnje zbog oba prethodna osjećaja. Anksioznost. U fizičkoj domeni osjećaj gušenja, tremor (drhtanje), učestalo grčenje mišića, osobito prsnih.
8. Osjećaj bezvrijednosti koji za sobom "vuče" osjećaj krivnje i duboke malodušnosti i bespomoćnosti.
9. Osjećaj dubokog očaja koji uvećava strah od beskorisnosti bilo kakvih aktivnosti u smislu poboljšanja našeg općeg stanja. Depresija. Zanemarivanje sebe i okoline. Izolacija i duboka tuga.