Pozitivno mišljenje

Puno smo pisali o pozitivnim mislima i vibracijama, o činjenici kako pozitivne misli, osobito u obliku pozitivnih afirmacija, UVIJEK izazovu proporcionalno snažnu reakciju (rezonanciju), u obliku pozitivnih promjena u svakodnevnom životu. I to jest tako. Međutim, bojim se kako:
1. Svi mi po malo iskrivljeno shvaćamo pojam "pozitivno mišljenje", ili ga u najblažem slučaju u većoj ili manjoj mjeri uopćavamo.
2. Vezujemo pozitivno mišljenje (koje vremenom dovodi i do pozitivnijeg emocionalnog stanja) - uz primjereno ponašanje, kontrolu i/ili svojevrsnu "dresuru" našeg mentalnog sustava, čime doslovno vršimo zločin nad nama samima.
Pozitivno razmišljati ne znači uljuljkati se u afirmaciju: "Svakog trenutka osjećam se sve bolje i bolje." - u trenutku dok vam se čini kako se vaš život doslovno raspada, dok u ruci držite rješenje o otkazu ili prevrćete zadnje novčiće i smišljate na koji ćete način od ničeg napraviti nešto da biste prehranili obitelj, otplatili kredite i suočili se sa drugim, moguće još težim izazovima koja će pred vas staviti ili ih već stavlja život.
Pozitivno misliti isto tako ne znači postaviti se nonšalantno, pretvarajući se kako nam se ne događa ništa neugodno i kako ćemo s nekoliko pozitivnih afirmacija čudom čudnovatim uspjeti otplatiti zaostale rate kredita, platiti račune i osigurati si sredstva za pristojan, ljudskog bića dostojanstven život. To NIJE pozitivno mišljenje - to je možda malo drugačiji oblik samozavaravanja od onog na koji smo obično navikli - ali je i dalje samozavaravanje.
Prije svega - da biste uistinu mogli pozitivno misliti - vi se morate POZITIVNO OSJEĆATI! A sasvim se sigurno nitko od nas ne osjeća osobito pozitivno kada je u situaciji da od poslodavca primi rješenje o otkazu ugovora o radu, kada u poštanskom sandućiću nađe podeblji svezak opomena za ne plaćene račune, kada ne zna od kud bi krenuo rješavati teškoće s kojima se upravo suočava. Kada bi se uistinu osjećao pozitivno u takvim trenucima - mogli bismo s punim pravom utvrditi kako mu "nisu baš svi na broju", zar ne? Ja osobno nisam baš nailazila na slučajeve kada netko tko je "do grla" u problemima pjeva od veselja, a sa lica mu ne silazi osmjeh što se rastegao od jednog do drugog uha. Pa sve poskakujući ulicom pjevucka u veselom ritmu: Nije to ništa, svakog trenutka osjećam se sve bolje i bolje. Volim sebe, volim svoje bližnje, ali pošto to i nije nešto osobito - volim i svoje neprijatelje... tra la la... a najviše od svih volim svog bivšeg poslodavca koji me je poslije toliko godina rada šutnuo kao da sam kamenčić pod njegovom cipelom... tra la la... volim Elektroprivredu više od svega na svijetu, jer sam pozitivac pa ću i u mraku dok budem bez struje naći smisao svog života... tra la la... kad bolje razmislim, baš mi je dobro došao taj mrak... neću morati zatamnjivati sobu da bih meditirao... ja sam tako sretan čovjek... tra la la... a pošto sutra ne znam što ću dati djeci jesti, sve ću ih lijepo uputiti u Solarnu jogu... tra la la... život je lijep... svakog je trenutka sve ljepši... " Itd.

 Dakle, pozitivno mišljenje, da bi bilo funkcionalno, mora biti popraćeno POZITIVNIM OSJEĆAJIMA! Ne možemo pozitivno misliti dok se osjećamo kao da se nalazimo pod prešom koja nas sve više i sve jače pritišće, pa još jedva da uspijevamo doći do daha. Ne možemo pozitivno misliti u trenutku dok bismo najradije zavrnuli vratom "glavonji" koji ne zna što bi s "lovom" i nije ga briga za nas i naše "rintanje" pomoću kojeg je on sebi trpao u džep, a nama vadio iz usta, čitav niz godina. Pa mu ni to nije bilo dosta nego nas je "otpilio" i oduzeo nam i onu crkavicu koju smo rastezali toliko i tako da bi nam na našem umijeću pozavidjeli i proizvođači lastike. Jednako kao što se ne možemo ugodno osjećati prevrčući u ruci račune koje treba platiti, ili nam dok smo "u punom elementu" u prostoriju bane dijete adolescent, s onim opće poznatim adolescentskim: Treba mi...
MOŽEMO SE PRETVARATI! MOŽEMO SE KONTROLIRATI I GUTATI SVOJ BIJES, OGORČENJE I LJUTNJU, MOŽEMO NAIZGLED ZADRŽATI MIR DOK U NAMA BJESNI OLUJA KOJOM BISMO, KADA BI JE MOGLI FIZIČKI MATERIJALIZIRATI, NAPRAVILI VEĆU MATERIJALNU ŠTETU NO ŠTO TO ČINE TORNADA, TAJFUNI I POTRESI!
I ŠTO SE TADA DEŠAVA S NAMA?
TA OLUJA RAZORNIH RAZMJERA - U TRENUTKU KADA POČINJEMO ZAVARAVATI SEBE - POČINJE SE USMJERAVATI K NAMA! I NANOSI NAM NESAGLEDIVU FIZIČKU I PSIHIČKU ŠTETU! NIKAKVO PONAVLJANJE POZITIVNIH AFIRMACIJA TADA NAM NEĆE POMOĆI DA BISMO OPET USPOSTAVILI PSIHO-FIZIČKU RAVNOTEŽU. A TEK POTOM, NAKON ŠTO SMO OPET USPOSTAVILI "MIR SA SOBOM" - MOŽEMO KRENUTI (krenuti, ne i istog trenutka stići do cilja) KA NALAŽENJU NEKIH NOVIH OPCIJA DA BISMO SE IZVUKLI IZ GUNGULE U KOJU SMO ZAPALI.
Kako u stvari funkcionira naš psihički sustav, to smo usvojili. Poslužimo se dakle, onim što smo naučili - PREPUŠTAJUĆI SE (PRIHVAĆAJUĆI), A NE PRUŽAJUĆI OTPOR ONOM ŠTO OSJEĆAMO!
To ni u kom slučaju ne znači kako ćemo uzeti toljagu i razmrskati glavu nezahvalnom "glavonji" zbog otkaza koji smo nepravedno (ili silom prilika) dobili, zato što smo tog trenutki još kako motivirani za razbijanje glava. To isto tako ne znači da ćemo otići u najbližu zgradu Elektroprivrede, T-coma, Voplina ili koje god druge ustanove ili banke - i tamo se uživiti u ulogu Jacka Trbosjeka, jer nam je "puna kapa" svega i dobro bi nam došlo jedno tajfunsko pražnjenje, niti da ćemo našem adolescentu s nekoliko "pljus-tras" dati do znanja što pak nama treba u tom trenutku.
Jednostavno - MORAMO NAUČITI PRESTATI SE PRETVARATI DA SMO NEŠTO ŠTO NISMO (zapamtili smo "Ovdje i Sada", zar ne?) - I DOPUSTITI SEBI PREPOZNATI I PRIHVATITI NAŠA ČUVSTVA!

 I sad opet dolazimo do nezaobilaznog: Kako? Kako sad sve to uklopiti? S jedne strane trebali bismo pozitivno osjećati, pa tako i pozitivno misliti - a s druge bismo trebali prihvatiti negativne misli kao naše vlastite.
NE! NE! NE! I OPET NE!
TREBAMO BITI SVIJESNI NAŠIH NEGATIVNIH OSJEĆAJA I PRIHVATITI IH KAO NAŠE OSJEĆAJE - BEZ SRAMA I STIDA. BEZ UVJERENJA KAKO TIME ČINIMO NEŠTO LOŠE ILI OSUĐUJUĆE. JER - DOK NISMO U STANJU PRIHVATITI TE OSJEĆAJE - NEĆEMO IH SE MOĆI NI OSLOBODITI. AKO NAM JE "KAPA PUNA" (čega god) - KAKO U NJU MOŽE STATI BILO ŠTO DRUGO? DOBRO ILI MALO MANJE DOBRO? U punu čašu nemoguće je natočiti piće. Ma koliko to željeli, i koliko god nam privlačno izgledalo.
Dakle, kako ćemo to učiniti? Isprazniti malo naše "kape, kufere, torbe" i sve ostalo što nam je toliko prepunjeno da prijeti pucanjem po šavovima?
Naša psiha funkcionira na jedan tipičan način, i taj se način funkcioniranja psihe uzima kao temeljni obrazac RAZVOJA EMOTIVNIH EFEKATA (osjećaja). Taj obrazac (skala) emocija ima više stupnjeva. Počnemo li od najvišeg stupnja, ta bi skala izgledala ovako:
1. Osjećaj sreće i ispunjenosti. Osjećaj čiste radosti i uživanja u životu. Ljubav.
2. Osjećaj strasti i motivacije. Težnja da se nešto poduzme i spremnost za poduzimanje onih aktivnosti koje će nas dovesti do zacrtanog cilja.
3. Osjećaj povjerenja (u prvom redu u sebe), optimizam i nada da se prepreke mogu prevazići. Početno zadovoljstvo koje iz tih osjećaja proizlazi.
4. Osjećaj nestrplenja i razdražljivosti koji gotovo neprimjetno prerasta u frustriranost i pesimizam. Početni stupanj tjeskobe. U fizičkoj domeni teškoće sa spavanjem. Poremećaji sna ili javljanje učestalih loših snova (mora).
5. Osjećaj razočaranja koji se postepeno razvija u brigu, sumnju u vlastite sposobnosti, pokušaji da se u okolini pronađu krivci za stanje u kojem se nalazimo, ali i osjećaj grižnje savjesti. U fizičkoj domeni teškoće s disanjem, pojava psihosomatskih glavobolja i pritiska u grudima. Strah od srčanog napada zbog grčenja srčanog mišića.
6. Osjećaj obeshrabrenosti koji se razvija u bijes i želju za osvetom. Tjeskoba počinje prelaziti u anksioznost. Oslabljena percepcija za realnost dodatno uvećava obeshrabrenost. Počinjemo se osjećati kao da se vrtimo u krugu iz kojeg nema izlaza ili kao da "tapkamo na mjestu".
7. Osjećaj mržnje, pomješan sa ljubomorom i osjećajem krivnje zbog oba prethodna osjećaja. Anksioznost. U fizičkoj domeni osjećaj gušenja, tremor (drhtanje), učestalo grčenje mišića, osobito prsnih.
8. Osjećaj bezvrijednosti koji za sobom "vuče" osjećaj krivnje i duboke malodušnosti i bespomoćnosti.
9. Osjećaj dubokog očaja koji uvećava strah od beskorisnosti bilo kakvih aktivnosti u smislu poboljšanja našeg općeg stanja. Depresija. Zanemarivanje sebe i okoline. Izolacija i duboka tuga.

Pozitivno mišljenje - istine i zablude

Dakle,  - budući sam ja samo navela česte zablude u pogledu tog tako "razglašenog", a istodobno toliko sveprisutnog pozitivnog mišljenja, krenimo korak naprijed i sagledajmo U ČEMU i GDJE se sastoje te zablude, kako ih STVARNO uočiti, kako se prema njima postaviti i što učiniti da bi ih prevazišli i zaista počeli pozitivno osjećati (a time i misliti).
Prije toga, pogledajmo malo objektivno sredinu u kojoj živimo našu svakodnevnicu. Jeste li zapazili kako se od nas upravo očekuje pozitivnost i optimizam - na svakom koraku? Jeste li zapazili kako čak i kod zapošljavanja ispunjavate obrasce i upitnike u kojima je čitav niz pitanja vezan za vaše životne nazore, i kako najveći broj pitanja ima svrhu "utvrditi i procijeniti" stupanj vašeg pozitivnog životnog stava. Pa, ukoliko vaš procijenitelj (koje li ironije) tog dana nije osobito raspoložen jer ima i svojih osobnih teškoća - unatoč svim vašim sposobnostima i znanju - teško da ćete dobiti zaposlenje. VAŠ pozitivan stav neće zadovoljiti potrebe koje zahtijeva poslodavac od svojih zaposlenika (budući će ih procijenjivati osoba koja ne samo da tog dana nije raspoložena ni za vas ni za procjenjivanje, nego se upravo nalazi u fazi "pun mi je kufer", što znači kako vi nemate ni teoretske šanse "upasti" u njega ni pod "razno"). Isti ili bitno sličan scenarij odvija se na svim životnim područjima.
Potom tu imamo i obiteljsku sredinu, rodbinu, prijatelje i poslovne suradnike, znance i susjede.... Svi oni očekuju od vas smješak, lijepu riječ, bezgranično strpljenje, razumijevanje, pomoć i podršku, prihvaćanje i suosjećanje - i na koncu, bezgraničnu Ljubav (o ljubavi ne želim reći ni slovo, to je toliko izmanipuliran pojam da više ni sama Ljubav ne zna što je u očima čovjeka - promislite, što je uistinu Ljubav? I koliko je pružamo (a time i dobijamo)? Volimo prirodu, volimo čovječanstvo, brinemo se za ugrožene biljne i životinjske vrste - a kat ispod ili iznad nas, ili možda nasuprot našim ulaznim vratima, netko sjedi usamljen, bolestan ili gladan - a da mi to uopće i ne znamo, jer nas je otuđenost približila čovječanstvu i prirodi - a udaljila od čovjeka i nas samih).
I budući svi od nas očekuju NEMOGUĆE a mi se svim silama trudimo ispuniti te nemoguće zahtjeve (jer ako ih samo jednom ne ispunite, više nećete biti "dobri", više nećete biti "pouzdan prijatelj koji pruža ruku pomoći u nevolji", više nećete biti "pravi čovjek" - i na koncu će vam sijevnuti kako sasvim sigurno nećete otići ni u Raj - jer ste ipak potpali pod utjecaj strašne rogate zvijeri i postali ste upravo toliko "loši" koliko je i ona sama) - u nama će doći do rascjepa. A kada se taj rascjep pojavi - možemo samo mahati "Pozitivnom mišljenju" koje se laganim korakom sve više i više udaljava.

 Dakako, ja ni u kom slučaju nemam ni najmanju namjeru navoditi vas na ponašanja koja nisu primjerena jednom ljudskom biću. Niti zagovaram nestrpljenje, neraspoloženje, neprijateljstva bilo koje vrste, vrijeđanja i zlostavljanja (psihička ili fizička). Ono što pokušavam reći jest činjenica kako mi NISMO NI ISUS, NI BUDA, NI MUHAMED, NI JEHOVINI PROROCI - mi smo ljudi! Imamo pravo BITI ONO ŠTO JESMO - ma koliko nam "trubili" suprotno! Imamo pravo biti ogorčeni na nepravdu, ljuti na neispravne postupke (bez obzira o tome tko je taj koji se prema nama ponio brzopleto, nestrpljivo, ili čak sasvim pogrešno), i imamo puno pravo biti razočarani zbog prevara kojima smo izloženi (čak i kada su to naši najbliži) ili pretjeranih zahtjeva koji se pred nas postavljaju. Da bismo sačuvali naše zdravlje MORAMO BITI ONO ŠTO JESMO!
UKOLIKO SE UISTINU DUBOKO SAŽIVIMO SA ULOGOM SVETACA I PROROKA - MOGUĆE ĆEMO SE I PONAŠATI POPUT SVETACA ILI PROROKA. ALI ĆEMO SASVIM SIGURNO BITI BOLESNI SVECI ILI PROROCI !!! TU NEMA KOMPROMISA!
Kada jednom shvatimo kako i mi, kao i svi ostali, imamo puno pravo reći "Ne", a da pri tom ni u kom slučaju ne trebamo osjećati grižnju savjesti ili čak krivnju, kako imamo pravo izboriti se i za naša vlastita zadovoljstva i djelovati u tom smjeru, te kako je naša dužnost postići stanje u kojem smo MI SAMI ZADOVOLJNI SOBOM (jer ćemo tek tada moći uistinu shvatiti i potrebe drugih, razumijeti njihovo "Ne" upućeno nama, umjesto da to "Ne" doživljavamo kao naš osobni poraz; spoznati njihovu vlastitu potrebu za zadovoljstvom i njihova djelovanja s tim ciljem, koja mogu biti posve različita od naših).
Isus je rekao: "Voli bližnjega svoga KAO SAMOGA SEBE"! Nije rekao voli ga više od sebe. Ili manje od sebe. Nije rekao voli bližnjega svoga, a NE sebe. Jer - tko nije u stanju prihvatiti i voljeti sebe - taj ne može voljeti ništa drugo. Ni prirodu, ni život, ni čovječanstvo - a najmanje od svega ČOVJEKA - ma koliko se trudio, koliko god pokušavao, i koliko god o tome pričao, recitirao citate velikih mislilaca i Učitelja. Tko ne voli sebe - taj NAJPRIJE MORA NAUČITI VOLITI SEBE, razumijeti svoje potrebe, prepoznati svoje želje i početi se ponašati U SKLADU SA SVOJOM VLASTITOM PRIRODOM! Upravo je u tome bit onoga: Da bi promijenio svijet - moraš prethodno promijeniti sebe.
ALI NE NA NAČIN DA SE PRETVARAMO KAKO SMO NEŠTO ŠTO NISMO - NEGO PRIHVAĆAJUĆI SE ONAKVIMA KAKVI JESMO, I RAZVIJAJUĆI SE POLAKO KA ONOME ŠTO ŽELIMO BITI!

 KAKO? Jeste li zapazili koliko ima tih "kako"? Čim napravimo jedan korak - pred nama se odjednom pojavi "kako" i dovodi nas u nedoumicu. Tko bi uopće pomislio da ih toliko ima?
A zapravo nije teško. Za početak, nastojte se osloboditi SVIH VJEROVANJA/UVJERENJA! Trebali bismo zapamtiti kako to uopće NISU NAŠA vjerovanja i uvjerenja, već su nam tijekom odrastanja i odgoja "nametnuta" sredinom u kojoj živimo. A ono što nije naše, ma koliko privlačno bilo - red je vratiti. To je najjednostavniji od svih prirodnih zakona. Kao što mi ne volimo da drugi svojataju naše - tako ni mi ne bismo trebali svojatati tuđe - čije god to bilo. Biste li bili oduševljeni da kada stignete kući s posla, ili s tržnice, ili od kud god - u svom stanu nađete drugog stanara? Biste li mu rekli: Oh, vidim, uselio si u moj stan, pa - sretno ti bilo. Odoh ja potražiti nešto drugo, a u međuvremenu ću se pridružiti beskućnicima. Je li ti ostala koja kartonska kutija od useljenja, na kojoj bih mogao/mogla spavati dok se ne snađem (jer u svakom "zlu" ima i nešto dobrog, zar ne? Ako nije stan, bar je kutija). I koliko god se vaš stan dopadao pridošlici - to ništa ne mijenja na činjenici kako je riječ o vašem stanu, i kako je na vama hoćete li mu ili nećete dopustiti da zajedno sa vama živi u njemu neko vrijeme - dok se ne snađe.
Upravo je tako sa UVJERENJIMA I VJEROVANJIMA! Priznajem, ona znaju biti tako privlačna. Što ima privlačnijeg nego prevariti nekog, ukrasti nešto (i ne biti uhvaćen), lagati (kada se ukaže potreba) - a pri tom znati da će ubrzo Nedjelja (a nije nemoguće "požuriti malo stvar") i Bogoslužje... A tamo nas čeka Crna Haljina koja će nam za tri Oče naša i pet Zdravo Marijo "obrisati" sve naše postupke kao što moja unučica u školi obriše neispravno napisano slovo. Pa čak i ako uz par Oče Naša i Zdravo Marijo moramo za "brisanje" odvojiti i dvadesetak kuna (ima i toga) - to još uvijek nije ni blizu onom što smo "maznuli", ni blizu onom koliko smo se okoristili lažući ili priskrbili sebi dobrobiti prevarom... Nakon što lijepo "obrišemo" sve što je za brisanje - ostaje nam ponovo čist bijeli papir, koji opet možemo početi ispunjavati novim potrebama za brisanje... Na kraju Piši-Briši, ostaje samo bijeli papir, čist kao suza (Crna Haljina nam to oduvijek garantira) - a shodno tome i Raj... Uistinu privlačno... I ne odveć skupo.
Slično je i sa drugim uvjerenjima. Osobito sa onima kako moramo biti uvijek dobri. MOĆNO UVJERENJE! Ako ga PRAVILNO primijenjujemo. Mi bismo zaista trebali biti uvijek dobri - PREMA SEBI! Da bismo mogli biti dobri i prema drugima. Ne možemo biti dobri prema drugima, ako to znači da moramo sebi uskraćivati najelementarnije duhovne/psihičke/fizičke potrebe. Jer ćemo u tom slučaju osjećati ogorčenost, razočaranje, čežnju... a najviše od svega opteretiti će nas mučan osjećaj iskorištenosti. Gajiti takva čuvstva i ustrajati u tome da dok nam iznutra bijesni oluja - izvana prikazujemo dobrotu i mir - prije ili poslije dovući će nas do PUCANJA! Pri tom mislim na pucanje osobnosti, početak tjeskobe, anksioznosti ili depresije. Pročitala sam negdje kako je tužan smješak najljepši. Možda jest najljepši (meni osobno nije) - ali ostaje najtužniji, ostaje najtragičniji od svih mogućih smješaka. I pomalo mi je čudno kako čovjek može uživati u ljepoti tuge. Što ima lijepoga u tuzi? Tuga, sa smješkom ili bez njega, nije ništa drugo osim bezglasnog poziva u pomoć. Možda bi nam život svima bio bolji kada bismo, umjesto da uživamo u čarima tužnog smješka - pokušali pomoći "vlasniku" tog smješka da se oslobodi tuge.

 Negdje tamo dolje u prethodnim postovima još uvijek stoji ona naša skala OSJEĆAJA, na temelju koje možemo s priličnom točnošću procijeniti i KAKO u određenom trenutku mislimo. No, pošto mi nemamo namjere teoretizirati u beskonačnost nego primijeniti ono što možemo u praksi - dovoljno će biti da se prisjetimo kako je na toj ljestvici osjećaja na posljednjoj "stepenici" depresija - a na prvoj, najvišoj: zdravlje, osjećaj ugode, radosti i ljubavi (u općem i doslovnom smislu), te da su sve te "slikovito opisane stepenice" u stvarnosti obično u većoj ili manjoj mjeri isprepletene, i da obično ona na kojoj se TRENUTNO nalazimo zahvaća jednim dijelom i onu iznad i onu ispod.  Dodala bih prije  samo ovo: Svi smo mi savršeni upravo ovakvi kakvi jesmo. To što se međusobno razlikujemo - obogaćuje nas i dopušta Prirodi da prema svima nama bude jednako velikodušna. Najfascinantnija osobina Univerzuma je RAZLIČITOST - jer upravo različitost dovodi do KREACIJE (stvaranja). Zamislimo samo kakav bi to siromašan život bio kada bismo svi mi voljeli plavu boju, željeli točno određenu haljinu, sadili u vrtovima ruže, vozili iste automobile ili radili isti posao. MI SE RAZLIKUJEMO PO NAŠIM ŽELJAMA! A UPRAVO TO ŠTO SE RAZLIKUJEMO PO NAŠIM ŽELJAMA - OMOGUĆUJE PRIRODI DA NAM SVIMA I ISPUNI TE ŽELJE!
 

Vratimo se sad našoj ljestvici. I pokušajmo malo pogledati kako ona funkcionira u praksi. Uzmimo kao primjer osobu kojoj se ovog časa dogodilo nešto strašno. Recimo: dobila je otkaz. Pokušavajući ostati hladnokrvna, sjela je za volan i drhtavim rukama upalila auto, dok ju je mučio osjećaj nedostatka zraka. Unatoč tome, upalila je auto i krenula, nakon što je nekoliko puta promašila prvu brzinu. U blizini je i pješački prelaz, ali ona već posve van sebe (ali "izvana" još uvijek "mirna", i s "pozitivnim mislima" kojima pokušava uspostaviti mir sa sobom, dok joj cijelo tijelo "urla" o tome kako TRENUTNO NIJE U STANJU UPRAVLJATI NI SOBOM A KAMO LI AZTOMOBILOM), dakle, ona taj pješački prelaz zapaža u posljednjem trenutku, a na tom se prelazu (kakvog li peha, užasan dan) upravo nalazi dijete. Da ne bi pregazila dijete - osoba refleksno okreće volan i auto staje zaustavljen banderom, zidom, drvom... OSIM OTKAZA, TU JE SAD I SLUPAN AUTOMOBIL.
Pretpostavimo nadalje kako ta osoba živi u priličnoj daljini (ali i ne mora) od samog mjesta na kojem se to dogodilo (kakav dan, ma mogla je i misliti, i počeo je nekako bez veze... sva sreća pa je izbjegla dijete, još joj je samo to trebalo). Uzima mobitel i naziva supružnika (koji nije nikada imao smisla za njena nastojanja u pogledu popravljanja općeg života, i davno je poslao i nju i pozitivno mišljenje i sva ostala škrabanja u tom smislu "u vražju mater"... eh, da je znala onda što zna sada, bila bi izabrala kakvog duhovnijeg supružnika, a ne ovog materijalistu koji o duhovnom zna koliko i pčela o snijegu...); uzima znači mobitel i zove svog supružnika koji joj se najprije ne javlja odmah (fućka mu se za nju... nikad i nije bio dostupan kada ga je najviše trebala, kad malo bolje promisli... kakav dan... sad već i pritisak u prsima postaje jači... da je bar vrijeme bolje, nego se i ono urotilo protiv nje, jedva da se može doći do zraka...). Pa ipak, u drugom pokušaju supružnik se javlja i pita (kao i uvijek, onako, kao usput) što je bilo? I dok naša osoba pokušava svom supružniku objasniti vodeći se POZITIVNIM MIŠLJENJEM pa tako i OBJAŠNJAVANJEM tijeka zbivanja, ovaj joj sa nekoliko "pas mater" i bukvicom koju nije ni čula jer joj se zavrtilo u glavi i "pamet joj je stala" dok je zadnjim snagama pokušavala uhvatiti dah, JOŠ I POKLOPIO MOBITEL!
I stoji sad ona tamo, pored slupanog automobila, s omotnicom u kojoj stoji otkaz ugovora o radu na mjestu suvozača, i mobitelom u ruci.... Glavom joj prelijeću misli o računima koje je namjeravala platiti ovih dana, o rati kredita koju je planirala ostaviti za sljedeći mjesec jer prošli nije platila račune da bi platila ratu... s pogledom prikovanim za slupan prednji dio automobila, pokušavajući u svu tu zbrku nekako ubaciti i misao o tome kako odvući automobil do mjesta stanovanja. U ISTO VRIJEME prilazi joj druga osoba i kaže joj: POTPUNO VAS RAZUMIJEM, OVO ŠTO VAM SE DOGODILO JEST STRAŠNO, ALI POKUŠAJTE POZITIVNO RAZMIŠLJATI, BAR NISTE UBILI DIJETE!

U kakvom je stanju ta naša osoba? MOŽE li ona razmišljati pozitivno? KAKO? NIKAKO!
Na našoj ljestvici ova se osoba nalazi u stanju DEPRESIJE! OSJEĆA SE UŽASNO I S PRAVOM SE TAKO OSJEĆA! CIJELO NJENO BIĆE VIBRIRA U TOM SMJERU! POKUŠA LI SE SUPROTSTAVITI SVOM OSJEĆAJU - ZAVRŠITI ĆE U BOLNICI!
NO, DA NE BI ZAVRŠILA U BOLNICI I OVAKO I ONAKO, ONA MORA NEŠTO PODUZETI, ZAR NE? Jer ako ništa ne poduzme osjećati će se sve gore i gore. ŠTO? ŠTO bi trebala poduzeti ta osoba? Ponavljati pozitivne afirmacije? Čak i kad bi nekim čudom uspjela u tome - one bi ostale bez ikakvog efekta, jer se ne bi preklapale sa njenim emocionalnim stanjem koje je sve, samo ne pozitivno.
Prvo što naša osoba MORA UČINITI JEST POSTATI SVIJESNA SVOG STANJA I PRIHVATITI GA! Mora "DOPUSTITI SEBI" OSJEĆATI SE UPRAVO ONAKO KAKO SE OSJEĆA! Prihvatiti taj svoj osjećaj kao svoj. Ako joj pri tom pomogne da se isplače - neka se isplače. Ako joj pomogne da šutne nogom auto - neka ga šutne. Ako joj pomogne da zgužva omotnicu na suvozačevom sjedalu - neka je zgužva, osjećajući SVOM SILINOM TRENUTNU MRŽNJU PREMA POSLODAVCU KOJI JE DO SVEGA OVOGA DOVEO SVOJIM NEZAHVALNIM I NELJUDSKIM PONAŠANJEM! Bilo to točno ili ne - ukoliko ONA OSJEĆA TAKO - NEKA TO I OSJETI!
Na taj način će se sa stepenice depresije popeti jednu iznad - jer će joj iskazivanje tih čuvstava donijeti svojevrsno oslobođenje od njih. Za razliku od potiskivanja.
Potom neka slijedi svoje OSJEĆAJE - uspinjući se polako po ljestvici, sve dok ne dođe do onog stupnja na kojem može POČETI PRODUKTIVNO RAZMIŠLJATI o situaciji u kojoj se našla i pokušati naći zadovoljavajuća rješenja kojima bi se iz te situacije mogla i izvući.
Ne bitno je pri tom hoće li "uspinjanjem" po ljestvici željeti (ovisno o fazama kroz koje prolazi) "zavrnuti vratom" bivšem poslodavcu, "zapaliti automobil", "pokazati supružniku 'njegovog' Boga" i sl. To su sve TRENUTNA EMOCIONALNA PRAŽNJENJA i uglavnom su MISAONOG ili VERBALNOG oblika, a tu i tamo ima i poneko udaranje šakom o stol, razbijanje čaše (tanjura iličega god).
Znam - ne čini se lijepim. Ne čini se ni kao nešto što treba preporučivati. ALI JE SVAKAKO BOLJE I ZDRAVIJE OD POTISKIVANJA! Na žalost, upravo su najbolji lijekovi često gorkog okusa.
Znam također kako se osobama u vašoj okolini, to svojevrsno "suočavanje" s osjećajima po svoj prilici neće ni malo dopasti - no ukoliko im pokušate objasniti kako vaša namjera NIJE OSTATI do u beskonačnost u ovakvom stanju, već da je to jedini način pomoću kojeg možete ZAISTA NADIĆI stanje u kojem se nalazite, suočiti se s njim, vjerujem kako će i oni pokušati naći malo razumijevanja za vaša nastojanja. U svakom slučaju, ako pokušate objasniti osobama u svojoj neposrednoj okolini što činite - to bi im moglo pomoći da ako već ne mogu pokazati razumijevanje - ne pokazuju ni otpor. NE DOPUSTITE DA VAS NEODOBRAVANJE I UKORI ČLANOVA OBITELJI ILI OKOLINE VRATE U VAŠE PRIJAŠNJE STANJE DEPRESIJE! TO JE ZAMKA U KOJOJ SE KOPRCA NAJVEĆI DIO LJUDI! NITKO OSIM VAS NE MOŽE ZNATI KAKO SE OSJEĆATE - I NITKO OSIM VAS NE MOŽE NADIĆI TO STANJE - IMAO RAZUMIJEVANJA ILI NE! VAŠE JE PRAVO I VAŠA OBVEZA POMOĆI SEBI DA SE OSJEĆATE BOLJE!
A da bi se osjećali bolje trebali biste proći nekoliko koraka (ukoliko ste blizu stanja u kojem se nalazi i osoba iz našeg primjera):
1. MORATE PROĆI KROZ FAZU BIJESA - jer će nas bijes osloboditi depresije, očaja, osjećaja da smo bespomoćni u odnosu na situaciju u kojoj se nalazimo, i poništiti negativno djelovanje osjećaja krivnje.
2. MORATE PROĆI KROZ FAZU "OSVETE" (obično se ta faza odvija u misonom obliku) - jer nas jedino faza osvete može izbaviti od osjećaja bijesa!
3. MORATE PROĆI KROZ FAZU LJUTNJE - jer će nas ljutnja koju osjećamo polako udaljavati od osvetoljubivosti i riješiti nas "muka oko smišljanja prave osvete za sve one koji su se o nas na ovaj ili onaj način ogriješili".
4. MORATE PROĆI KROZ FAZU NALAŽENJA KRIVACA - jer će nam ti "krivci" pomoći da se sami oslobodimo u potpunosti krivnje, ali će nas istodobno i osloboditi od ljutnje.
5. MORATE PROĆI I KROZ FAZU PESIMIZMA - ma koliko nam se to ne sviđalo, jer će nas upravo ta faza osloboditi od bjesomučnog traženja krivaca, razdražljivosti i osjećaja da smo životni gubitnici.
6. MORATE PROĆI I KROZ FAZU OČAJA - da bismo se oslobodili beznađa i pesimizma, odnosno da bismo u trenutku najdublje noći - shvatili kako zapravo sviće.
7. I ETO NAS - NAKON SVEGA STIGLI SMO DO NOVOG POČETKA, ISPRVA SLABAŠNOG, A POTOM SVE JAČEG OSJEĆAJA OPTIMIZMA I POZITIVNOG GLEDANJA NA BUDUĆA ZBIVANJA. U STANJU SMO POZITIVNOG RAZMIŠLJANJA I OKREĆEMO SE PLANIRANJU I ORGANIZIRANJU. JAVLJAJU SE ISPRVA RIJETKI, A POTOM SVE ČEŠĆI TRENUCI OSJEĆAJA RADOSTI. Paralelno s njima raste i osjećaj zadovoljstva, a s njim i planiranje postaje lakše i primjenljivije u svakodnevnom životu. SADA MOŽEMO POZITIVNO MISLITI, PRIMIJENITI POZITIVNE AFIRMACIJE (kao pomoć), PORADITI NA TOME DA TA ČUVSTVA POTRAJU ŠTO DULJE.

Astrologija, Numerologija, Tarot... Pogled u budučnost

budučnost  Od pamtivijeka pa do danas čovjek je, na ovaj ili onaj način, vezan za brojeve. Brojevi su sveprisutni u našim životima. Kada za sebe kažemo: Ja sam, mi u stvari govorimo: ja sam, jedan. Imamo jedno, dvoje ili više djece. Bavimo se različitim brojem svakodnevnih poslova i već od ustajanja cijeli nam je dan na razno-razne načine vezan za brojeve. U automobilima brojimo kilometre, na radnom mjestu sate do završetka radnog vremena, u trgovinama novac itd. Brojevi su sastavni dio naših života, i kao takvi sasvim sigurno imaju i dublje značenje. 
    Možda nije svima poznato, ali čak i planete Sunčevog sustava svoje glavne karakteristike (što je važno u bavljenju astrologijom) dobile su po karakteristikama broja koji im je "dodijeljen", ma što tvrdili pojedini astrolozi, pokušavajući čim više mistificirati astrologiju kao takvu, i pri tom prilično zaraditi na naivcima. Zar uistinu vjerujete kako na Zemlji postoji stotine tisuća ljudi koje dijele vaš život, imaju vaše karakterne osobine i suočavaju se upravo sa istim teškoćama i preprekama s kojima ste sami suočeni? Ne bi li to bio vrlo siromašan svijet, kada bismo sve ljude mogli podijeliti u 12 skupina (po horoskopskim znakovima), koje se međusobno razlikuju (ali ne u bitnim značajkama) tek po tome na kojem su dijelu Zemlje rođeni? Jer, razmišljajući logično, upravo ovog trena širom svijeta rodilo se vrlo mnogo djece, a dobar dio njih rođen je na ovom našem području, koje dijelimo sa još desetak drugih država. No, njihov život sasvim sigurno neće biti ni sličan, a kamo li identičan. Neovisno o tome što im planete u trenutku rođenja imaju isti položaj. 
    Što je ono što je drugačije, i što će život te djece učiniti posve individualnim? Broj, u najširem smislu riječi. Vi možete reći da se tijekom jednog sata u Riječkom rodilištu rodilo, hipotetski, desetak djece. A ja ću vam uzvratiti kako se niti jedno od njih nije rodilo apsolutno istog trenutka, a ako kojim slučajem i jest nema isto ime i prezime, istu adresu stanovanja i broj stana, "brojčano" jednake roditelje i članove obitelji, itd. Ja nisam protivnik astrologije, da se razumijemo. Doživljavam je kao svojevrsnu skicu predvidljivog ponašanja i djelovanja unutar dvanaest obrazaca, koja može biti (ali i ne mora) svojevrstan, vrlo fleksibilan okvir unutar kojeg se razvija sasvim individualna ličnost. Kakav će biti život te osobe ne ovisi prvenstveno ni o astrološkim aspektima, baš kao ni o numerološkim karakteristikama, već o obiteljskoj sredini u kojoj će provesti najranije godine života, društvu u kojem živi zajedno sa svojom obitelji, njegovom tehnološkom i socijalnom stupnju, te još nizom drugih, jednako važnih faktora. Etiketirati osobu kao takvu i takvu po položaju planeta u trenutku njena rođenja po mom je mišljenju prilično tragikomično. Često sam ulazila u debate sa astrolozima, osobito stoga što sam u praktičnom radu s ljudima nailazila na slučajeve onih ljudi koji su po svim astrološkim aspektima trebali biti zdravi, uspješni i materijalno zbrinuti, a stvarnost je bila posve suprotna. Praksa me uvjerila kako su astrolozi, Tarot majstori (koji se bave Tarotom za proricanje, što je čudovišni zločin nad Tarotom) i drugi danas popularni predskazivači sudbine, pa i numerolozi, u suštini izvrsni kvazi-psiholozi, koji nisu morali provesti desetke i više godina na stručnom usavršavanju. Poznajem veliki broj psihoanalitičara-psihoterapeuta koji su proučavali i Tarot, i Astrologiju i Numerologiju (obično sljedbenici C.G.Junga), no rijetko se koji astrolog ili Tarot-majstor može "pohvaliti" diplomom iz područja kliničke psihologije. Pa opet, rekla bih kako im je upravo psihološki aspekt najmoćnije sredstvo za rad. Ponajprije zato što je i vrapcima na grani jasno da kod bilo kojeg proricatelja sudbine neće doći zadovoljan i sretan čovjek. Stoga svaki proricatelj u startu polazi od tri mogućnosti: klijent koji mu je došao ima jedan od tri problema: Ljubav, Zdravlje ili Novac (Posao). To su klasični problemi čovjeka i nije ih ni malo teško dešifrirati. Znajući to, svaki će od njih ispreplesti priču u kojoj će naglasci biti na ta tri problema. Po reakcijama klijenta (pokreti očiju, klimanje glave, čuđenje, i sl.) ubrzo će biti posve jasno o kojem je području riječ i u tom će smjeru krenuti priča, a vrsni će proricatelj dobiti kredibilitet i novčanu zahvalu. 
   

Ponavljam, nisam protivnik Astrologije, još manje Tarota i Numerologije. No, za mene su to područja koja bi čovjeku trebala omogućiti osobni razvoj i eventualno mu poslužiti kao smjernice u suočavanju sa svakodnevnim izazovima. Primjerice: ako ja znam da je danas 23. Januar 2016 g., odnosno 23+1+2016 =  5+1+9=6+9....15=6... Onda ja znam i da je današnji dan određen brojem 6. A znam i da broj šest u Numerologiji  upućuje na vezanosti, obitelj, partnera i djecu. No, znam i da ga u Kabali određuje Tiphareth (Tifaret), sefirot koji se odnosi na harmoniju i ravnotežu, uspjeh, napredak; da predstavlja Sunce (vanjsko kao i unutrašnje), da mu je boja žuta (pa bih ja mogla odjenuti nešto žuto ili staviti nekakav zlatni nakit), da se odnosi na srce (u doslovnom i prenesenom smislu) - onda ja znam da je današnji dan dobar za rješavanje nekih nesuglasica s partnerom ili problema u obitelji, za kakav izlet ili izlazak tijekom kojega će se moći riješiti neki nesporazumi i sl., ali i za razrađivanje nekih zamisli u cilju njihova ostvarenja, možda nekog posla ili poslovnog poduhvata, i to s partnerom ili nekim članom uže obitelji ili šire porodice. Obzirom da Tiphareth uza se ima element Zraka, koji se odnosi na sve moguće i nemoguće ideje, inovacije, maštanja, inspiraciju.  Međutim: svijesna sam toga da je riječ o danu kao takvom. Kada bih željela osobnu procijenu za današnji dan, ja bih  broju šest trebala pribrojiti moj broj datuma rođenja, a ako me zanima još konkretniji podatak dodati ću mu i broj imena i prezimena, broj države, grada, naselja.... Najprije zasebno, a na koncu sve zajedno. I tako dobiti eventualni uvid u ono što bih mogla ja osobno očekivati danas, i shodno tome što bih trebala poduzeti i u kojem smjeru bi se moje aktivnosti trebale kretati, a što bi mi bilo najpametnije ostaviti po strani. Djeluje dosta komplicirano, ali onaj koji se svakodnevno bavi numerološkim "računanjima", sve će to obaviti "u hodu", za tili časak.
    Ako nisam poklonik Numerologije, ali se prilično dobro služim Tarotom, sličan bih "rezultat" trebala dobiti uspoređivanjem karata Velike Arkane (ima ih točno koliko i staza na Drvu Života u Kabali), krećući od karte Sunca, i povezujući staze, odnosno karte koje se odnose na staze povezane sa Tipharethom. A naposljetku ih usporediti sa kartom koja u Tarotu predstavlja mene osobno (po datumu rođenja). I opet, bavim li se Tarotom (a time i Kabalom), neće mi trebati puno vremena da bih, a da i nisam dotakla špil s kartama, procijenila što bi danas za mene bilo najpovoljnije a čega bih se trebala kloniti. 
    No, bilo bi mi nešto teže kod astrološke procijene, zar ne? Pristup internetu omogućio nam je da bez po muke saznamo današnji položaj planeta i njihove međusobne odnose. Uspoređivati ih sa onim položajem u danu rođenja bio bi siguran znak da sa nama nešto više nije onako kako bi trebalo biti. Planete se jednostavno kreću, milijunima godina, i kroz svoje kretanje imaju određen utjecaj na Zemlju, baš kao što to ima i Mjesec. Bilo bi posve apsurdno reći kako je plima bila drugačija one godine kada sam rođena od današnje plime. Utjecaj planeta uvijek je manje-više isti, a razlike koje se pojavljuju nisu rezultat položaja pojedinih planeta nego njihovog odnosa sa drugim planetama. Dakle, ništa od osobnih usporedbi. Sve što pouzdano možemo zaključiti jest utjecaj koji će te planete, same po sebi i svojim međusobnim odnosima, vršiti na dvanaest kategorija ljudi, odnosno dvanaest horoskopskih znakova. Pa ako u Rijeci ima nekoliko desetaka tisuća Vaga, od kojih je koja tisuća rođena u zadnjoj dekadi - to bi trebalo značiti da ću ja današnji dan provesti upravo poput njih, imati neprilike istovjetne njima, rješavati iste nesporazume, polučiti jednake uspjehe... ili da će sve te ostale vage zadnje dekade za koji trenutak objaviti ovaj ili njemu sličan post. Hm...
    Možda bi bilo dobro spoznati kako budućnost, ovog trenutka sada - ne postoji! A o onom što ne postoji nitko nam ništa ne može reći. Naša budućnost kreira se u svakom trenutku naše sadašnjosti. I upravo je sadašnjost ishodišna točka jednog punog, zdravog i radosnog života. Ukoliko dopustimo da nam netko sada, ovog časa ubaci u uho bubu o nečem što će nam se, ili bi nam se moglo dogoditi slijedećih dana, mi smo sami sebi napravili medvjeđu uslugu, jer ćemo svojim razmišljanjima, strahovima i strijepnjama potencirati pojavu upravo onih događaja od kojih strahujemo ili koje bi željeli izbjeći. Priznajem, isti učinak imati će i pozitivna buba. Ali, zašto plaćati nešto što možemo dobiti i besplatno? 
    

Ja jesam - Tko sam?

 

Kako gore – tako dolje... Kako siješ – tako ćeš i žnjeti... Što šalješ – to ćeš i primiti...Koliko smo puta to čuli? Pročitali? Sami izrekli? Takve i stotine sličnih izjava. A onda smo zatvorili knjigu ili časopis, završili razgovor sa sugovornikom, ili okončali meditaciju – i krenuli puni pozitivne enrgije, entuzijazma i optimizma u svakodnevnicu. I nakon vrlo kratkog vremena naš je entuzijazam splasnuo, pozitivna energija kao da nije bila ista, a optimizam – ma, uopće ga se i nismo sjetili. "Sada i Ovdje" izgubili su se negdje između obveza i situacija u kojima smo se našli. A tako je malo vremena proteklo od našeg "traženja sebe". Kako je to moguće? Je li uopće moguće? Sve je moguće...
Trebali bismo si postaviti pitanje: Zašto je moguće? Tada bi nam se i odgovor sam nametnuo. Ne samo da je takvo što moguće – nego jedino tako i može biti. Sve ostalo su naša vlastita snatrenja, ili u najbolju ruku sanjarenja, čak samozavaravanja. Čovjek se NE mijenja meditacijom. Čovjek se NE mijenja poznavanjem poslovica, čak i kada u potpunosti shvaća svu širinu njihova smisla. Čovjek se NE mijenja – sve dotle dok ISTINSKI ne prihvati činjenicu kako JE POSVE BESPREDMETNO prihvaćati neka učenja i pouke teoretski, logički ili mentalno. Sve dotle dok učenja i vježbe koje primjenjujemo s ciljem samorazvoja ne počnemo i primjenjivati u praksi – od njih nema ništa konkretnog. I uvijek ćemo se iznova spoticati o svakodnevnicu. Mijenjajući naše misli mi bismo trebali mijenjati i ustaljene obrasce ponašanja. Ukoliko se to ne događa, i mi nastavljamo živjeti jednako slijepo, zahtjevno i pasivno prema svemu sa čime se suočavamo; ako nas strah od naše vlastite egzistencije ili materijalnih teškoća sputava da pomognemo bilo kome; ako nam naši osjećaji onemogućavaju da u potpunosti prihvatimo druge ljude, ma kakvi oni bili, i kakav god život vodili; ako nismo u stanju s jednakom simpatijom prihvatiti nikoga tko je „iznad“ nas bilo po obrazovanju, bilo bo položaju; ako nemamo mjere, posebno kada je u pitanju kritičnost i želja za nadmetanjem na bilo kojem polju – obiteljskom, profesionalnom, ili kojem god drugom – nas naše vlastito poimanje sebe u tolikoj mjeri zasljepljuje da nismo u stanju vidjeti stablo ispred svog oka, usprkos tome, ili upravo zato, što nam je vid doslovce „upleten“ u trunčice drugih. Naše su misli, doduše, sve pozitivnije - ali ih ne prate iskreni i snažni osjećaji. Ukoliko ne smognemo snage da savladamo tu ogromnu, reklo bi se najveću prepreku – mi ne samo da nećemo stići nikud dalje na putu našeg vlastitog razvoja, nego teško da smo uopće krenuli tim putem, ma koliko sebe uvjeravali u suprotno. I ostati ćemo upravo ovakvi kakvi jesmo – cijelog svog života.

Neovisno o tome koliko je naše znanje, naš kapacitet inteligencije, naša talentiranost ili naše sklonosti – ukoliko zaista želimo krenuti putem unutrašnjeg razvoja, mi najprije moramo prestati gajiti naše vlastite iluzije o sebi. Prestati vjerovati ili zamišljati sliku o samima sebi, prestati razmišljati o sebi na način na koji smo to činili. Koliko god nam se ta slika činila stvarnom i koliko nam god bila privlačna. Da bismo znali tko smo – moramo se i vidjeti onakvima kakvi jesmo. Otkriti one stvari o samima sebi koje nikada prije nismo vidjeli, a potom ih s jednakom ljubalju i mirom prihvatiti, baš onako kao što prihvaćamo sve te stvorene slike o sebi koje gode našem egu. Naše razumijevanje nas samih, koje je podnožje s kojeg ćemo krenuti na mučan, težak i veoma samoodricajući uspon ka višoj svjesnosti – nikada neće biti postignuto, ukoliko prethodno ne vidimo sebe onakvima kakvi stvarno jesmo. A da bi mogli vidjeti kakvi smo – moramo naučiti GLEDATI. ISPRAVNO GLEDANJE PRVA JE INICIJACIJA KA SAMOSPOZNAJI.

Kada prvi put uspijemo vidjeti sebe onakvima kakvi uistinu jesmo, mi ćemo sebe moći vidjeti i drugi put, treći... koliko god bude potrebno. I onda ćemo u jednom trenutku spoznati kako više nismo u stanju da NE VIDIMO. To je točka iz koje će se početi širiti naša iskrena želja da POSTANEMO i BUDEMO. Više nećemo biti hladni nego ćemo postati topli, više nećemo biti nezainteresirani nego ćemo postati susretljivi, više nećemo biti nestrpljivi nego ćemo postati blagi i puni razumijevanja, više nećemo biti ljubomorni – nego ćemo postati ispunjeni ljubavlju. I BITI ćemo u punom dodiru sa stvarnošću. Umjesto iluzije o tome što smo – BITI ćemo.     

Vježbe za razvoj intuicije