Metode, načini i savjeti pomoću kojih umnogome možemo popraviti kvalitetu života i unatoč svim preprekama i teškoćama voditi zdrav i sretan život.
O meni
srijeda, 3. veljače 2016.
Pozitivno mišljenje - istine i zablude
Dakle, - budući sam ja samo navela česte zablude u
pogledu tog tako "razglašenog", a istodobno toliko sveprisutnog
pozitivnog mišljenja, krenimo korak naprijed i sagledajmo U ČEMU i GDJE
se sastoje te zablude, kako ih STVARNO uočiti, kako se prema njima
postaviti i što učiniti da bi ih prevazišli i zaista počeli pozitivno
osjećati (a time i misliti).
Prije toga, pogledajmo malo
objektivno sredinu u kojoj živimo našu svakodnevnicu. Jeste li zapazili
kako se od nas upravo očekuje pozitivnost i optimizam - na svakom
koraku? Jeste li zapazili kako čak i kod zapošljavanja ispunjavate
obrasce i upitnike u kojima je čitav niz pitanja vezan za vaše životne
nazore, i kako najveći broj pitanja ima svrhu "utvrditi i procijeniti"
stupanj vašeg pozitivnog životnog stava. Pa, ukoliko vaš procijenitelj
(koje li ironije) tog dana nije osobito raspoložen jer ima i svojih
osobnih teškoća - unatoč svim vašim sposobnostima i znanju - teško da
ćete dobiti zaposlenje. VAŠ pozitivan stav neće zadovoljiti potrebe koje
zahtijeva poslodavac od svojih zaposlenika (budući će ih procijenjivati
osoba koja ne samo da tog dana nije raspoložena ni za vas ni za
procjenjivanje, nego se upravo nalazi u fazi "pun mi je kufer", što
znači kako vi nemate ni teoretske šanse "upasti" u njega ni pod
"razno"). Isti ili bitno sličan scenarij odvija se na svim životnim
područjima.
Potom tu imamo i obiteljsku sredinu, rodbinu,
prijatelje i poslovne suradnike, znance i susjede.... Svi oni očekuju od
vas smješak, lijepu riječ, bezgranično strpljenje, razumijevanje, pomoć
i podršku, prihvaćanje i suosjećanje - i na koncu, bezgraničnu Ljubav
(o ljubavi ne želim reći ni slovo, to je toliko izmanipuliran pojam da
više ni sama Ljubav ne zna što je u očima čovjeka - promislite, što je
uistinu Ljubav? I koliko je pružamo (a time i dobijamo)? Volimo prirodu,
volimo čovječanstvo, brinemo se za ugrožene biljne i životinjske vrste -
a kat ispod ili iznad nas, ili možda nasuprot našim ulaznim vratima,
netko sjedi usamljen, bolestan ili gladan - a da mi to uopće i ne znamo,
jer nas je otuđenost približila čovječanstvu i prirodi - a udaljila od
čovjeka i nas samih).
I budući svi od nas očekuju NEMOGUĆE a mi se
svim silama trudimo ispuniti te nemoguće zahtjeve (jer ako ih samo
jednom ne ispunite, više nećete biti "dobri", više nećete biti "pouzdan
prijatelj koji pruža ruku pomoći u nevolji", više nećete biti "pravi
čovjek" - i na koncu će vam sijevnuti kako sasvim sigurno nećete otići
ni u Raj - jer ste ipak potpali pod utjecaj strašne rogate zvijeri i
postali ste upravo toliko "loši" koliko je i ona sama) - u nama će doći
do rascjepa. A kada se taj rascjep pojavi - možemo samo mahati
"Pozitivnom mišljenju" koje se laganim korakom sve više i više udaljava.
Dakako,
ja ni u kom slučaju nemam ni najmanju namjeru navoditi vas na ponašanja
koja nisu primjerena jednom ljudskom biću. Niti zagovaram nestrpljenje,
neraspoloženje, neprijateljstva bilo koje vrste, vrijeđanja i
zlostavljanja (psihička ili fizička). Ono što pokušavam reći jest
činjenica kako mi NISMO NI ISUS, NI BUDA, NI MUHAMED, NI JEHOVINI
PROROCI - mi smo ljudi! Imamo pravo BITI ONO ŠTO JESMO
- ma koliko nam "trubili" suprotno! Imamo pravo biti ogorčeni na
nepravdu, ljuti na neispravne postupke (bez obzira o tome tko je taj
koji se prema nama ponio brzopleto, nestrpljivo, ili čak sasvim
pogrešno), i imamo puno pravo biti razočarani zbog prevara kojima smo
izloženi (čak i kada su to naši najbliži) ili pretjeranih zahtjeva koji
se pred nas postavljaju. Da bismo sačuvali naše zdravlje MORAMO BITI ONO
ŠTO JESMO!
UKOLIKO SE UISTINU DUBOKO SAŽIVIMO SA ULOGOM SVETACA I
PROROKA - MOGUĆE ĆEMO SE I PONAŠATI POPUT SVETACA ILI PROROKA. ALI ĆEMO
SASVIM SIGURNO BITI BOLESNI SVECI ILI PROROCI !!! TU NEMA KOMPROMISA!
Kada jednom shvatimo kako i mi, kao i svi ostali, imamo puno pravo reći
"Ne", a da pri tom ni u kom slučaju ne trebamo osjećati grižnju
savjesti ili čak krivnju, kako imamo pravo izboriti se i za naša
vlastita zadovoljstva i djelovati u tom smjeru, te kako je naša dužnost
postići stanje u kojem smo MI SAMI ZADOVOLJNI SOBOM (jer ćemo tek tada
moći uistinu shvatiti i potrebe drugih, razumijeti njihovo "Ne" upućeno
nama, umjesto da to "Ne" doživljavamo kao naš osobni poraz; spoznati
njihovu vlastitu potrebu za zadovoljstvom i njihova djelovanja s tim
ciljem, koja mogu biti posve različita od naših).
Isus je rekao:
"Voli bližnjega svoga KAO SAMOGA SEBE"! Nije rekao voli ga više od sebe.
Ili manje od sebe. Nije rekao voli bližnjega svoga, a NE sebe. Jer -
tko nije u stanju prihvatiti i voljeti sebe - taj ne može voljeti ništa
drugo. Ni prirodu, ni život, ni čovječanstvo - a najmanje od svega
ČOVJEKA - ma koliko se trudio, koliko god pokušavao, i koliko god o tome
pričao, recitirao citate velikih mislilaca i Učitelja. Tko ne voli sebe
- taj NAJPRIJE MORA NAUČITI VOLITI SEBE, razumijeti svoje potrebe,
prepoznati svoje želje i početi se ponašati U SKLADU SA SVOJOM VLASTITOM
PRIRODOM! Upravo je u tome bit onoga: Da bi promijenio svijet - moraš
prethodno promijeniti sebe.
ALI NE NA NAČIN DA SE PRETVARAMO KAKO
SMO NEŠTO ŠTO NISMO - NEGO PRIHVAĆAJUĆI SE ONAKVIMA KAKVI JESMO, I
RAZVIJAJUĆI SE POLAKO KA ONOME ŠTO ŽELIMO BITI!
KAKO?
Jeste li zapazili koliko ima tih "kako"? Čim napravimo jedan korak -
pred nama se odjednom pojavi "kako" i dovodi nas u nedoumicu. Tko bi
uopće pomislio da ih toliko ima?
A zapravo nije teško. Za početak,
nastojte se osloboditi SVIH VJEROVANJA/UVJERENJA! Trebali bismo
zapamtiti kako to uopće NISU NAŠA vjerovanja i uvjerenja, već su nam
tijekom odrastanja i odgoja "nametnuta" sredinom u kojoj živimo. A ono
što nije naše, ma koliko privlačno bilo - red je vratiti. To je
najjednostavniji od svih prirodnih zakona. Kao što mi ne volimo da drugi
svojataju naše - tako ni mi ne bismo trebali svojatati tuđe - čije god
to bilo. Biste li bili oduševljeni da kada stignete kući s posla, ili s
tržnice, ili od kud god - u svom stanu nađete drugog stanara? Biste li
mu rekli: Oh, vidim, uselio si u moj stan, pa - sretno ti bilo. Odoh ja
potražiti nešto drugo, a u međuvremenu ću se pridružiti beskućnicima. Je
li ti ostala koja kartonska kutija od useljenja, na kojoj bih
mogao/mogla spavati dok se ne snađem (jer u svakom "zlu" ima i nešto
dobrog, zar ne? Ako nije stan, bar je kutija). I koliko god se vaš stan
dopadao pridošlici - to ništa ne mijenja na činjenici kako je riječ o
vašem stanu, i kako je na vama hoćete li mu ili nećete dopustiti da
zajedno sa vama živi u njemu neko vrijeme - dok se ne snađe.
Upravo
je tako sa UVJERENJIMA I VJEROVANJIMA! Priznajem, ona znaju biti tako
privlačna. Što ima privlačnijeg nego prevariti nekog, ukrasti nešto (i
ne biti uhvaćen), lagati (kada se ukaže potreba) - a pri tom znati da će
ubrzo Nedjelja (a nije nemoguće "požuriti malo stvar") i Bogoslužje... A
tamo nas čeka Crna Haljina koja će nam za tri Oče naša i pet Zdravo
Marijo "obrisati" sve naše postupke kao što moja unučica u školi obriše
neispravno napisano slovo. Pa čak i ako uz par Oče Naša i Zdravo Marijo
moramo za "brisanje" odvojiti i dvadesetak kuna (ima i toga) - to još
uvijek nije ni blizu onom što smo "maznuli", ni blizu onom koliko smo se
okoristili lažući ili priskrbili sebi dobrobiti prevarom... Nakon što
lijepo "obrišemo" sve što je za brisanje - ostaje nam ponovo čist bijeli
papir, koji opet možemo početi ispunjavati novim potrebama za
brisanje... Na kraju Piši-Briši, ostaje samo bijeli papir, čist kao suza
(Crna Haljina nam to oduvijek garantira) - a shodno tome i Raj...
Uistinu privlačno... I ne odveć skupo.
Slično je i sa drugim
uvjerenjima. Osobito sa onima kako moramo biti uvijek dobri. MOĆNO
UVJERENJE! Ako ga PRAVILNO primijenjujemo. Mi bismo zaista trebali biti
uvijek dobri - PREMA SEBI! Da bismo mogli biti dobri i prema drugima. Ne
možemo biti dobri prema drugima, ako to znači da moramo sebi
uskraćivati najelementarnije duhovne/psihičke/fizičke potrebe. Jer ćemo u
tom slučaju osjećati ogorčenost, razočaranje, čežnju... a najviše od
svega opteretiti će nas mučan osjećaj iskorištenosti. Gajiti takva
čuvstva i ustrajati u tome da dok nam iznutra bijesni oluja - izvana
prikazujemo dobrotu i mir - prije ili poslije dovući će nas do PUCANJA!
Pri tom mislim na pucanje osobnosti, početak tjeskobe, anksioznosti ili
depresije. Pročitala sam negdje kako je tužan smješak najljepši. Možda
jest najljepši (meni osobno nije) - ali ostaje najtužniji, ostaje
najtragičniji od svih mogućih smješaka. I pomalo mi je čudno kako čovjek
može uživati u ljepoti tuge. Što ima lijepoga u tuzi? Tuga, sa smješkom
ili bez njega, nije ništa drugo osim bezglasnog poziva u pomoć. Možda
bi nam život svima bio bolji kada bismo, umjesto da uživamo u čarima
tužnog smješka - pokušali pomoći "vlasniku" tog smješka da se oslobodi
tuge.
Negdje
tamo dolje u prethodnim postovima još uvijek stoji ona naša skala OSJEĆAJA, na
temelju koje možemo s priličnom točnošću procijeniti i KAKO u određenom
trenutku mislimo. No, pošto mi nemamo namjere teoretizirati u
beskonačnost nego primijeniti ono što možemo u praksi - dovoljno će biti
da se prisjetimo kako je na toj ljestvici osjećaja na posljednjoj
"stepenici" depresija - a na prvoj, najvišoj: zdravlje, osjećaj ugode,
radosti i ljubavi (u općem i doslovnom smislu), te da su sve te
"slikovito opisane stepenice" u stvarnosti obično u većoj ili manjoj
mjeri isprepletene, i da obično ona na kojoj se TRENUTNO nalazimo
zahvaća jednim dijelom i onu iznad i onu ispod. Dodala bih prije samo ovo: Svi smo
mi savršeni upravo ovakvi kakvi jesmo. To što se međusobno razlikujemo -
obogaćuje nas i dopušta Prirodi da prema svima nama bude jednako
velikodušna. Najfascinantnija osobina Univerzuma je RAZLIČITOST - jer
upravo različitost dovodi do KREACIJE (stvaranja). Zamislimo samo kakav
bi to siromašan život bio kada bismo svi mi voljeli plavu boju, željeli
točno određenu haljinu, sadili u vrtovima ruže, vozili iste automobile
ili radili isti posao. MI SE RAZLIKUJEMO PO NAŠIM ŽELJAMA! A UPRAVO TO
ŠTO SE RAZLIKUJEMO PO NAŠIM ŽELJAMA - OMOGUĆUJE PRIRODI DA NAM SVIMA I
ISPUNI TE ŽELJE!
Vratimo se sad našoj ljestvici. I pokušajmo malo
pogledati kako ona funkcionira u praksi. Uzmimo kao primjer osobu kojoj
se ovog časa dogodilo nešto strašno. Recimo: dobila je otkaz.
Pokušavajući ostati hladnokrvna, sjela je za volan i drhtavim rukama
upalila auto, dok ju je mučio osjećaj nedostatka zraka. Unatoč tome,
upalila je auto i krenula, nakon što je nekoliko puta promašila prvu
brzinu. U blizini je i pješački prelaz, ali ona već posve van sebe (ali
"izvana" još uvijek "mirna", i s "pozitivnim mislima" kojima pokušava
uspostaviti mir sa sobom, dok joj cijelo tijelo "urla" o tome kako
TRENUTNO NIJE U STANJU UPRAVLJATI NI SOBOM A KAMO LI AZTOMOBILOM),
dakle, ona taj pješački prelaz zapaža u posljednjem trenutku, a na tom
se prelazu (kakvog li peha, užasan dan) upravo nalazi dijete. Da ne bi
pregazila dijete - osoba refleksno okreće volan i auto staje zaustavljen
banderom, zidom, drvom... OSIM OTKAZA, TU JE SAD I SLUPAN AUTOMOBIL.
Pretpostavimo nadalje kako ta osoba živi u priličnoj daljini (ali i ne
mora) od samog mjesta na kojem se to dogodilo (kakav dan, ma mogla je i
misliti, i počeo je nekako bez veze... sva sreća pa je izbjegla dijete,
još joj je samo to trebalo). Uzima mobitel i naziva supružnika (koji
nije nikada imao smisla za njena nastojanja u pogledu popravljanja općeg
života, i davno je poslao i nju i pozitivno mišljenje i sva ostala
škrabanja u tom smislu "u vražju mater"... eh, da je znala onda što zna
sada, bila bi izabrala kakvog duhovnijeg supružnika, a ne ovog
materijalistu koji o duhovnom zna koliko i pčela o snijegu...); uzima
znači mobitel i zove svog supružnika koji joj se najprije ne javlja
odmah (fućka mu se za nju... nikad i nije bio dostupan kada ga je
najviše trebala, kad malo bolje promisli... kakav dan... sad već i
pritisak u prsima postaje jači... da je bar vrijeme bolje, nego se i ono
urotilo protiv nje, jedva da se može doći do zraka...). Pa ipak, u
drugom pokušaju supružnik se javlja i pita (kao i uvijek, onako, kao
usput) što je bilo? I dok naša osoba pokušava svom supružniku objasniti
vodeći se POZITIVNIM MIŠLJENJEM pa tako i OBJAŠNJAVANJEM tijeka
zbivanja, ovaj joj sa nekoliko "pas mater" i bukvicom koju nije ni čula
jer joj se zavrtilo u glavi i "pamet joj je stala" dok je zadnjim
snagama pokušavala uhvatiti dah, JOŠ I POKLOPIO MOBITEL!
I stoji
sad ona tamo, pored slupanog automobila, s omotnicom u kojoj stoji otkaz
ugovora o radu na mjestu suvozača, i mobitelom u ruci.... Glavom joj
prelijeću misli o računima koje je namjeravala platiti ovih dana, o rati
kredita koju je planirala ostaviti za sljedeći mjesec jer prošli nije
platila račune da bi platila ratu... s pogledom prikovanim za slupan
prednji dio automobila, pokušavajući u svu tu zbrku nekako ubaciti i
misao o tome kako odvući automobil do mjesta stanovanja. U ISTO VRIJEME
prilazi joj druga osoba i kaže joj: POTPUNO VAS RAZUMIJEM, OVO ŠTO VAM
SE DOGODILO JEST STRAŠNO, ALI POKUŠAJTE POZITIVNO RAZMIŠLJATI, BAR NISTE
UBILI DIJETE!
U kakvom je stanju ta naša osoba? MOŽE li ona razmišljati pozitivno? KAKO? NIKAKO!
Na našoj ljestvici ova se osoba nalazi u stanju DEPRESIJE! OSJEĆA SE
UŽASNO I S PRAVOM SE TAKO OSJEĆA! CIJELO NJENO BIĆE VIBRIRA U TOM
SMJERU! POKUŠA LI SE SUPROTSTAVITI SVOM OSJEĆAJU - ZAVRŠITI ĆE U
BOLNICI!
NO, DA NE BI ZAVRŠILA U BOLNICI I OVAKO I ONAKO, ONA MORA
NEŠTO PODUZETI, ZAR NE? Jer ako ništa ne poduzme osjećati će se sve gore
i gore. ŠTO? ŠTO bi trebala poduzeti ta osoba? Ponavljati pozitivne
afirmacije? Čak i kad bi nekim čudom uspjela u tome - one bi ostale bez
ikakvog efekta, jer se ne bi preklapale sa njenim emocionalnim stanjem
koje je sve, samo ne pozitivno.
Prvo što naša osoba MORA UČINITI
JEST POSTATI SVIJESNA SVOG STANJA I PRIHVATITI GA! Mora "DOPUSTITI SEBI"
OSJEĆATI SE UPRAVO ONAKO KAKO SE OSJEĆA! Prihvatiti taj svoj osjećaj
kao svoj. Ako joj pri tom pomogne da se isplače - neka se isplače. Ako
joj pomogne da šutne nogom auto - neka ga šutne. Ako joj pomogne da
zgužva omotnicu na suvozačevom sjedalu - neka je zgužva, osjećajući SVOM
SILINOM TRENUTNU MRŽNJU PREMA POSLODAVCU KOJI JE DO SVEGA OVOGA DOVEO
SVOJIM NEZAHVALNIM I NELJUDSKIM PONAŠANJEM! Bilo to točno ili ne -
ukoliko ONA OSJEĆA TAKO - NEKA TO I OSJETI!
Na taj način će se sa
stepenice depresije popeti jednu iznad - jer će joj iskazivanje tih
čuvstava donijeti svojevrsno oslobođenje od njih. Za razliku od
potiskivanja.
Potom neka slijedi svoje OSJEĆAJE - uspinjući se
polako po ljestvici, sve dok ne dođe do onog stupnja na kojem može
POČETI PRODUKTIVNO RAZMIŠLJATI o situaciji u kojoj se našla i pokušati
naći zadovoljavajuća rješenja kojima bi se iz te situacije mogla i
izvući.
Ne bitno je pri tom hoće li "uspinjanjem" po ljestvici
željeti (ovisno o fazama kroz koje prolazi) "zavrnuti vratom" bivšem
poslodavcu, "zapaliti automobil", "pokazati supružniku 'njegovog' Boga" i
sl. To su sve TRENUTNA EMOCIONALNA PRAŽNJENJA i uglavnom su MISAONOG
ili VERBALNOG oblika, a tu i tamo ima i poneko udaranje šakom o stol,
razbijanje čaše (tanjura iličega god).
Znam - ne čini se lijepim.
Ne čini se ni kao nešto što treba preporučivati. ALI JE SVAKAKO BOLJE I
ZDRAVIJE OD POTISKIVANJA! Na žalost, upravo su najbolji lijekovi često
gorkog okusa.
Znam također kako se osobama u vašoj okolini, to
svojevrsno "suočavanje" s osjećajima po svoj prilici neće ni malo
dopasti - no ukoliko im pokušate objasniti kako vaša namjera NIJE OSTATI
do u beskonačnost u ovakvom stanju, već da je to jedini način pomoću
kojeg možete ZAISTA NADIĆI stanje u kojem se nalazite, suočiti se s
njim, vjerujem kako će i oni pokušati naći malo razumijevanja za vaša
nastojanja. U svakom slučaju, ako pokušate objasniti osobama u svojoj
neposrednoj okolini što činite - to bi im moglo pomoći da ako već ne
mogu pokazati razumijevanje - ne pokazuju ni otpor. NE DOPUSTITE DA VAS
NEODOBRAVANJE I UKORI ČLANOVA OBITELJI ILI OKOLINE VRATE U VAŠE
PRIJAŠNJE STANJE DEPRESIJE! TO JE ZAMKA U KOJOJ SE KOPRCA NAJVEĆI DIO
LJUDI! NITKO OSIM VAS NE MOŽE ZNATI KAKO SE OSJEĆATE - I NITKO OSIM VAS
NE MOŽE NADIĆI TO STANJE - IMAO RAZUMIJEVANJA ILI NE! VAŠE JE PRAVO I
VAŠA OBVEZA POMOĆI SEBI DA SE OSJEĆATE BOLJE!
A da bi se osjećali
bolje trebali biste proći nekoliko koraka (ukoliko ste blizu stanja u
kojem se nalazi i osoba iz našeg primjera):
1. MORATE PROĆI KROZ
FAZU BIJESA - jer će nas bijes osloboditi depresije, očaja, osjećaja da
smo bespomoćni u odnosu na situaciju u kojoj se nalazimo, i poništiti
negativno djelovanje osjećaja krivnje.
2. MORATE PROĆI KROZ FAZU
"OSVETE" (obično se ta faza odvija u misonom obliku) - jer nas jedino
faza osvete može izbaviti od osjećaja bijesa!
3. MORATE PROĆI KROZ
FAZU LJUTNJE - jer će nas ljutnja koju osjećamo polako udaljavati od
osvetoljubivosti i riješiti nas "muka oko smišljanja prave osvete za sve
one koji su se o nas na ovaj ili onaj način ogriješili".
4. MORATE
PROĆI KROZ FAZU NALAŽENJA KRIVACA - jer će nam ti "krivci" pomoći da se
sami oslobodimo u potpunosti krivnje, ali će nas istodobno i osloboditi
od ljutnje.
5. MORATE PROĆI I KROZ FAZU PESIMIZMA - ma koliko nam
se to ne sviđalo, jer će nas upravo ta faza osloboditi od bjesomučnog
traženja krivaca, razdražljivosti i osjećaja da smo životni gubitnici.
6. MORATE PROĆI I KROZ FAZU OČAJA - da bismo se oslobodili beznađa i
pesimizma, odnosno da bismo u trenutku najdublje noći - shvatili kako
zapravo sviće.
7. I ETO NAS - NAKON SVEGA STIGLI SMO DO NOVOG
POČETKA, ISPRVA SLABAŠNOG, A POTOM SVE JAČEG OSJEĆAJA OPTIMIZMA I
POZITIVNOG GLEDANJA NA BUDUĆA ZBIVANJA. U STANJU SMO POZITIVNOG
RAZMIŠLJANJA I OKREĆEMO SE PLANIRANJU I ORGANIZIRANJU. JAVLJAJU SE
ISPRVA RIJETKI, A POTOM SVE ČEŠĆI TRENUCI OSJEĆAJA RADOSTI. Paralelno s
njima raste i osjećaj zadovoljstva, a s njim i planiranje postaje lakše i
primjenljivije u svakodnevnom životu. SADA MOŽEMO POZITIVNO MISLITI,
PRIMIJENITI POZITIVNE AFIRMACIJE (kao pomoć), PORADITI NA TOME DA TA
ČUVSTVA POTRAJU ŠTO DULJE.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)