Big - and others - blue stars... Do you like a stars?

Magic blue star

Blue stars necklase

On the sky - at the night
what you see?
Left - or right?
What you think?
What you feel?
Did you get impulse to steel,
one of these magic stars?

In the middle of the night

everywere where move your eye

you see life around a sky.

You see magic

You see poem

If you keep a look above...

And put one view inside you

 you should see a magic love...  

Ne zaboravite!

Nema ničeg čarobnijeg,

ničeg što vas može ispuniti

tolikim mirom...

tolikim ushitom...

tolikom radošću...

koliko to može jedan jedini pogled na zvjezdano nebo! U astrologiji se zvijezdama pripisuju ogromne moći. Već su se od pamtivjeka ljudi ravnali po njima u vrijeme donošenja važnih odluka. Položaj zvijezda određivao je sudbinu pojedinca - jednako koliko i sudbinu čitavih naroda. Zvijezde, uvijek jednako privlačne, i uvijek jednako ispunjene tajnovitošću - mogle su dati odgovor na sve. U njima su se tražili, i nalazili, odgovori na gotovo sva pitanja na koja nam ni danas, nakon nekoliko tisuća godina i ogromnog napretka u tehnologiji - nauka nije uspjela dati odgovore, niti će to ikada moći. Kako? Što je to u zvijezdama što ih čini tako primamljivima ljudskom rodu? Što jednog čovjeka privlači magičnom silom - i on, htio ne htio, stotinama puta tijekom života, uzdiže svoj pogled ka nebu?

Pitajući se svih tih tisućljeća:

Što je to u zvijezdama što ih čini toliko moćnima?

Je li to njihov sjaj?

Je li to njihovo treperenje?

Ili mogućnost da na njima ipak ima života - iako takvu mogućnost nitko, pa čak ni sveznajuća znanost ne može ni potvrditi, ali ni opovrgnuti...

Hajri Mate - B. Đoni Štulić i Azra

Romi... Cigani... Ili samo "oni"

"Oni tamo", za koje bi mnogi više voljeli da ih uopće i nema na ovom našem "bijelom" svijetu. Od kad je europski čovjek za sebe prisvojio privilegiju "višeg" humanog bića - narod kojeg pogrdno nazivaju ciganima, a koji zovemo Romima, grupiran je među narode "nižeg reda (vrste)" i upravo se tako prema pripadnicima tog naroda i odnosi. U doba propagiranja razvoja svijesti, svjesnosti, humanosti - taj je narod još uvijek ostao na samim marginama društva i apsolutno ništa se ne pokušava promijeniti. Naprotiv. U nekim državama donose se prijedlozi o čipiranju Roma pod izgovorom o neophodnosti praćenja njihovog kretanja, ili potrebe za praćenjem rasta u natalitetu - kao da je riječ o životinjama. I to ne bilo kakvim životinjama, već o štetočinama s kojima ljudi moraju izići na kraj. 

  Europski čovjek  svrstao je sebe  na razinu super-bića, čime kotira na samom vrhu ljestvice vrednovanja naroda i narodnosti. Činjenica kako se ljudsko biće ne može i ne smije vrednovati poput predmeta, očito ni najmanje ne zaokuplja  potomke nekadašnjih robovlasnika,  plemstva i  inih pojedinaca i društava.

     Hitler je činio zločine. Ne samo protiv ljudi, već i čovječnosti uopće. No, premda ga to ni u kom slučaju ne opravdava - Hitler je zločine činio na osnovu vizije koju je imao. Pa iako je riječ o bolesnoj viziji - vizija ostaje vizija. Shodno tome - kao što duševno bolesnoj osobi možemo zločin ili kakvo drugo nedjelo pripisati njenom poremećenom duševnom stanju, i Hitlera možemo uvrstiti u grupu psihički poremećenih ljudi s teškim odstupanjima od psihološki zdrave osobe. 

      No, što učiniti sa osobama za koje smo spremni ustvrditi kako su psihički tj. duševno zdrave, koje imaju malu, srednju ili čak visoku funkciju u društvu, koje nazivamo socijaliziranima, a koje i dalje, svakodnevno degradiraju jedan narod u korist drugog/drugih  - i u tom degradiranju idu toliko daleko da im na um padaju i tako čudovišne ideje poput čipiranja?

     Biti Rom - danas, kao i nekad, znači biti lopov, varalica, djecokradica, onaj koji od rođenja do smrti ne čini ništa drugo do nanošenja zla i opće štete društvu u cjelini. Biti Rom nadalje znači otrpjeti napade neonacista, nacionalista i ostalih sekti koje se "bore" za "čišći" svijet, kupiti zube po podu, raditi u "sramotnim" poduzećima "sramotne" poslove koje nitko drugi ne želi raditi - i pri tom biti zahvalan što si uopće ostavljen na životu. 

Rijeka! Fiume! Grad mog srca!

     I  evo nas na samom  "kraju"  Novembra mjeseca, a u Rijeci toplo,  ugodno  - reklo bi se ,  u očekivanju  proljeća , a ne tik  pred  zimu.  I  blagdane.  One  koji nas posebno raduju. Možda najviše raduju trgovce, bar ova posljednja dva desetljeća, no tko još brine o tome? Davno smo naučili prestati brinuti o tako trivijalnim sitnicama kao što su dugovi, krediti, opća besparica i sveobuhvatno gladovanje. Mi smo Hrvati - što u prijevodu znači kako smo svi manje, ili više,  junaci Pavlove ulice.  A junaci Pavlove ulice ne brinu o sitnicama. Nisu zainteresirani za dubokoumne debate maloumnih štrumfova o broju nezaposlenih i njegovom drastičnom smanjivanju.

      Kao prvo: nezaposlenost nije briga junaka. Junaci brinu o junaštvu. A toga ima na izvoz ovdje na našim prostorima. Katkad mislim kako bi to mogla dugoročno biti najunosnija izvozna grana. S višestrukom dobiti. Mi bi imali manje junaka na platnoj listi, Štrumfeta bi manje lopatarila uzduž i popreko, a EU bi napokon prestala egzistirati u sjeni Velikog Brata tamo preko bare. Nisu junaci mačji kašalj! Posebice ne oni etiketirani Sindromom.   Premda i oni imaju svoje - što bi narod rekao. Ili bar onaj manje junački dio naroda, koji je ostao bez Sindroma, bez posla i , vjerovali ili ne - bez blagdana. 

      Kao drugo: U vrijeme blagdana junaci Pavlove ulice imaju puno posla, previše da bi postavljali predstavu grčke mitologije na javnu scenu i zabavljali se analizom Sizifova karaktera. Zašto gubiti dragocjeno vrijeme na Sizifa i ostale zastarjele likove, uz toliko novih, super-modernih junaka, koji ne samo da nisu out of time, nego su i naše gore listovi. Mada, priznati ćete, ovi naši, i oni grčki listovi - ne pokazuju neku značajniju razliku...

      Oni koji ne spadaju u kategoriju junaka, tek imaju pokazati svoje junaštvo. Mi u Hrvatskoj za to imamo sistem koji izvrsno funkcionira. KONTEJNERE! Tamo negdje oko pet popodne, pa sve do mrkle noći - traje rat u kojem lijepi naš, širom lijepe naše, vodi bitke oko, kraj, pa čak i U kontejnerima. Pobjednik, koji time postaje mali junačić, zadržava pravo na vlasništvo sadržaja u kontejneru. I može se reći kako tim pravom sebi omogućuje i izvjesno pravo na blagdanski radosni ugođaj. Više ugođaj nego radosni - ali mi smo zdavna shvatili kako se ne može imati baš sve. I postali nacija kojoj je skromnost najveća vrlina. 

       Hvala nebesima - u Rijeci ima dovoljno kontejnera da galantni okršaji za osvajanjem titule malog junaka još uvijek nisu prerasli u prave bitke, ili čak ratove. Iako se tu i tamo zgodi kakav razbijen nos ili plavo oko. 

       Kao što rekoh, u Rijeci - toplo za Novembar, ili ako vam se više sviđa: početak Decembra. Ugodno... Vrijeme idealno za šetnju... I izbore. Koji su već sasvim, sasvim blizu. Malo ćemo se poigrati i demokracije. Tek tako. Da nam ne bude dosadno. I da se podsjetimo na križarske pohode. Stavljati ćemo lijepe, male, pravilne križiće... Imamo više mogućnosti za iskazivanje naših talenata. Možemo birati loše, ili još gore. Strašno ili užasno. Jezivo ili grozno. Možemo dati glas mučnini, ali isto tako možemo birati mučninu s povraćanjem. Ili dodatkom glavobolje. A možemo i ne birati ništa - pa će nam za dva dana gospon Nikola priljepiti šamarčinu od koje se nećemo oporaviti sljedećih nekoliko godina. Sve je moguće, u ovom našem čarobnom svijetu, u ovoj našoj lijepoj Andersenovoj bajci... U igrama bez granica. Sve je moguće - osim razuma. Šinjor Razum pomaže Sizifu, tamo negdje pod zidinama Troje. Čim je lociraju, pokušati će ga nagovoriti da baci pogled i na ovaj dio Majčice Zemlje... Ako ga prethodno Štrumfeta ne zakopa duuubokoooo pod zemljom. Ipak je ona ta koja ima zadnju riječ. Na koncu konca - u njenoj je ruci lopata.

       I iako najveća jadranska luka više gotovo da i nema luku, i iako riječki ribari gotovo da i ne pamte zvuk svojih ribarskih brodica, i iako riječki radnici nemaju tvornica jer su već poodavno postale trgovački centri... IPAK RIJEKA OSTAJE NAJLJEPŠI GRAD NA SVIJETU!