Pozitivno mišljenje - istine i zablude

Dakle,  - budući sam ja samo navela česte zablude u pogledu tog tako "razglašenog", a istodobno toliko sveprisutnog pozitivnog mišljenja, krenimo korak naprijed i sagledajmo U ČEMU i GDJE se sastoje te zablude, kako ih STVARNO uočiti, kako se prema njima postaviti i što učiniti da bi ih prevazišli i zaista počeli pozitivno osjećati (a time i misliti).
Prije toga, pogledajmo malo objektivno sredinu u kojoj živimo našu svakodnevnicu. Jeste li zapazili kako se od nas upravo očekuje pozitivnost i optimizam - na svakom koraku? Jeste li zapazili kako čak i kod zapošljavanja ispunjavate obrasce i upitnike u kojima je čitav niz pitanja vezan za vaše životne nazore, i kako najveći broj pitanja ima svrhu "utvrditi i procijeniti" stupanj vašeg pozitivnog životnog stava. Pa, ukoliko vaš procijenitelj (koje li ironije) tog dana nije osobito raspoložen jer ima i svojih osobnih teškoća - unatoč svim vašim sposobnostima i znanju - teško da ćete dobiti zaposlenje. VAŠ pozitivan stav neće zadovoljiti potrebe koje zahtijeva poslodavac od svojih zaposlenika (budući će ih procijenjivati osoba koja ne samo da tog dana nije raspoložena ni za vas ni za procjenjivanje, nego se upravo nalazi u fazi "pun mi je kufer", što znači kako vi nemate ni teoretske šanse "upasti" u njega ni pod "razno"). Isti ili bitno sličan scenarij odvija se na svim životnim područjima.
Potom tu imamo i obiteljsku sredinu, rodbinu, prijatelje i poslovne suradnike, znance i susjede.... Svi oni očekuju od vas smješak, lijepu riječ, bezgranično strpljenje, razumijevanje, pomoć i podršku, prihvaćanje i suosjećanje - i na koncu, bezgraničnu Ljubav (o ljubavi ne želim reći ni slovo, to je toliko izmanipuliran pojam da više ni sama Ljubav ne zna što je u očima čovjeka - promislite, što je uistinu Ljubav? I koliko je pružamo (a time i dobijamo)? Volimo prirodu, volimo čovječanstvo, brinemo se za ugrožene biljne i životinjske vrste - a kat ispod ili iznad nas, ili možda nasuprot našim ulaznim vratima, netko sjedi usamljen, bolestan ili gladan - a da mi to uopće i ne znamo, jer nas je otuđenost približila čovječanstvu i prirodi - a udaljila od čovjeka i nas samih).
I budući svi od nas očekuju NEMOGUĆE a mi se svim silama trudimo ispuniti te nemoguće zahtjeve (jer ako ih samo jednom ne ispunite, više nećete biti "dobri", više nećete biti "pouzdan prijatelj koji pruža ruku pomoći u nevolji", više nećete biti "pravi čovjek" - i na koncu će vam sijevnuti kako sasvim sigurno nećete otići ni u Raj - jer ste ipak potpali pod utjecaj strašne rogate zvijeri i postali ste upravo toliko "loši" koliko je i ona sama) - u nama će doći do rascjepa. A kada se taj rascjep pojavi - možemo samo mahati "Pozitivnom mišljenju" koje se laganim korakom sve više i više udaljava.

 Dakako, ja ni u kom slučaju nemam ni najmanju namjeru navoditi vas na ponašanja koja nisu primjerena jednom ljudskom biću. Niti zagovaram nestrpljenje, neraspoloženje, neprijateljstva bilo koje vrste, vrijeđanja i zlostavljanja (psihička ili fizička). Ono što pokušavam reći jest činjenica kako mi NISMO NI ISUS, NI BUDA, NI MUHAMED, NI JEHOVINI PROROCI - mi smo ljudi! Imamo pravo BITI ONO ŠTO JESMO - ma koliko nam "trubili" suprotno! Imamo pravo biti ogorčeni na nepravdu, ljuti na neispravne postupke (bez obzira o tome tko je taj koji se prema nama ponio brzopleto, nestrpljivo, ili čak sasvim pogrešno), i imamo puno pravo biti razočarani zbog prevara kojima smo izloženi (čak i kada su to naši najbliži) ili pretjeranih zahtjeva koji se pred nas postavljaju. Da bismo sačuvali naše zdravlje MORAMO BITI ONO ŠTO JESMO!
UKOLIKO SE UISTINU DUBOKO SAŽIVIMO SA ULOGOM SVETACA I PROROKA - MOGUĆE ĆEMO SE I PONAŠATI POPUT SVETACA ILI PROROKA. ALI ĆEMO SASVIM SIGURNO BITI BOLESNI SVECI ILI PROROCI !!! TU NEMA KOMPROMISA!
Kada jednom shvatimo kako i mi, kao i svi ostali, imamo puno pravo reći "Ne", a da pri tom ni u kom slučaju ne trebamo osjećati grižnju savjesti ili čak krivnju, kako imamo pravo izboriti se i za naša vlastita zadovoljstva i djelovati u tom smjeru, te kako je naša dužnost postići stanje u kojem smo MI SAMI ZADOVOLJNI SOBOM (jer ćemo tek tada moći uistinu shvatiti i potrebe drugih, razumijeti njihovo "Ne" upućeno nama, umjesto da to "Ne" doživljavamo kao naš osobni poraz; spoznati njihovu vlastitu potrebu za zadovoljstvom i njihova djelovanja s tim ciljem, koja mogu biti posve različita od naših).
Isus je rekao: "Voli bližnjega svoga KAO SAMOGA SEBE"! Nije rekao voli ga više od sebe. Ili manje od sebe. Nije rekao voli bližnjega svoga, a NE sebe. Jer - tko nije u stanju prihvatiti i voljeti sebe - taj ne može voljeti ništa drugo. Ni prirodu, ni život, ni čovječanstvo - a najmanje od svega ČOVJEKA - ma koliko se trudio, koliko god pokušavao, i koliko god o tome pričao, recitirao citate velikih mislilaca i Učitelja. Tko ne voli sebe - taj NAJPRIJE MORA NAUČITI VOLITI SEBE, razumijeti svoje potrebe, prepoznati svoje želje i početi se ponašati U SKLADU SA SVOJOM VLASTITOM PRIRODOM! Upravo je u tome bit onoga: Da bi promijenio svijet - moraš prethodno promijeniti sebe.
ALI NE NA NAČIN DA SE PRETVARAMO KAKO SMO NEŠTO ŠTO NISMO - NEGO PRIHVAĆAJUĆI SE ONAKVIMA KAKVI JESMO, I RAZVIJAJUĆI SE POLAKO KA ONOME ŠTO ŽELIMO BITI!

 KAKO? Jeste li zapazili koliko ima tih "kako"? Čim napravimo jedan korak - pred nama se odjednom pojavi "kako" i dovodi nas u nedoumicu. Tko bi uopće pomislio da ih toliko ima?
A zapravo nije teško. Za početak, nastojte se osloboditi SVIH VJEROVANJA/UVJERENJA! Trebali bismo zapamtiti kako to uopće NISU NAŠA vjerovanja i uvjerenja, već su nam tijekom odrastanja i odgoja "nametnuta" sredinom u kojoj živimo. A ono što nije naše, ma koliko privlačno bilo - red je vratiti. To je najjednostavniji od svih prirodnih zakona. Kao što mi ne volimo da drugi svojataju naše - tako ni mi ne bismo trebali svojatati tuđe - čije god to bilo. Biste li bili oduševljeni da kada stignete kući s posla, ili s tržnice, ili od kud god - u svom stanu nađete drugog stanara? Biste li mu rekli: Oh, vidim, uselio si u moj stan, pa - sretno ti bilo. Odoh ja potražiti nešto drugo, a u međuvremenu ću se pridružiti beskućnicima. Je li ti ostala koja kartonska kutija od useljenja, na kojoj bih mogao/mogla spavati dok se ne snađem (jer u svakom "zlu" ima i nešto dobrog, zar ne? Ako nije stan, bar je kutija). I koliko god se vaš stan dopadao pridošlici - to ništa ne mijenja na činjenici kako je riječ o vašem stanu, i kako je na vama hoćete li mu ili nećete dopustiti da zajedno sa vama živi u njemu neko vrijeme - dok se ne snađe.
Upravo je tako sa UVJERENJIMA I VJEROVANJIMA! Priznajem, ona znaju biti tako privlačna. Što ima privlačnijeg nego prevariti nekog, ukrasti nešto (i ne biti uhvaćen), lagati (kada se ukaže potreba) - a pri tom znati da će ubrzo Nedjelja (a nije nemoguće "požuriti malo stvar") i Bogoslužje... A tamo nas čeka Crna Haljina koja će nam za tri Oče naša i pet Zdravo Marijo "obrisati" sve naše postupke kao što moja unučica u školi obriše neispravno napisano slovo. Pa čak i ako uz par Oče Naša i Zdravo Marijo moramo za "brisanje" odvojiti i dvadesetak kuna (ima i toga) - to još uvijek nije ni blizu onom što smo "maznuli", ni blizu onom koliko smo se okoristili lažući ili priskrbili sebi dobrobiti prevarom... Nakon što lijepo "obrišemo" sve što je za brisanje - ostaje nam ponovo čist bijeli papir, koji opet možemo početi ispunjavati novim potrebama za brisanje... Na kraju Piši-Briši, ostaje samo bijeli papir, čist kao suza (Crna Haljina nam to oduvijek garantira) - a shodno tome i Raj... Uistinu privlačno... I ne odveć skupo.
Slično je i sa drugim uvjerenjima. Osobito sa onima kako moramo biti uvijek dobri. MOĆNO UVJERENJE! Ako ga PRAVILNO primijenjujemo. Mi bismo zaista trebali biti uvijek dobri - PREMA SEBI! Da bismo mogli biti dobri i prema drugima. Ne možemo biti dobri prema drugima, ako to znači da moramo sebi uskraćivati najelementarnije duhovne/psihičke/fizičke potrebe. Jer ćemo u tom slučaju osjećati ogorčenost, razočaranje, čežnju... a najviše od svega opteretiti će nas mučan osjećaj iskorištenosti. Gajiti takva čuvstva i ustrajati u tome da dok nam iznutra bijesni oluja - izvana prikazujemo dobrotu i mir - prije ili poslije dovući će nas do PUCANJA! Pri tom mislim na pucanje osobnosti, početak tjeskobe, anksioznosti ili depresije. Pročitala sam negdje kako je tužan smješak najljepši. Možda jest najljepši (meni osobno nije) - ali ostaje najtužniji, ostaje najtragičniji od svih mogućih smješaka. I pomalo mi je čudno kako čovjek može uživati u ljepoti tuge. Što ima lijepoga u tuzi? Tuga, sa smješkom ili bez njega, nije ništa drugo osim bezglasnog poziva u pomoć. Možda bi nam život svima bio bolji kada bismo, umjesto da uživamo u čarima tužnog smješka - pokušali pomoći "vlasniku" tog smješka da se oslobodi tuge.

 Negdje tamo dolje u prethodnim postovima još uvijek stoji ona naša skala OSJEĆAJA, na temelju koje možemo s priličnom točnošću procijeniti i KAKO u određenom trenutku mislimo. No, pošto mi nemamo namjere teoretizirati u beskonačnost nego primijeniti ono što možemo u praksi - dovoljno će biti da se prisjetimo kako je na toj ljestvici osjećaja na posljednjoj "stepenici" depresija - a na prvoj, najvišoj: zdravlje, osjećaj ugode, radosti i ljubavi (u općem i doslovnom smislu), te da su sve te "slikovito opisane stepenice" u stvarnosti obično u većoj ili manjoj mjeri isprepletene, i da obično ona na kojoj se TRENUTNO nalazimo zahvaća jednim dijelom i onu iznad i onu ispod.  Dodala bih prije  samo ovo: Svi smo mi savršeni upravo ovakvi kakvi jesmo. To što se međusobno razlikujemo - obogaćuje nas i dopušta Prirodi da prema svima nama bude jednako velikodušna. Najfascinantnija osobina Univerzuma je RAZLIČITOST - jer upravo različitost dovodi do KREACIJE (stvaranja). Zamislimo samo kakav bi to siromašan život bio kada bismo svi mi voljeli plavu boju, željeli točno određenu haljinu, sadili u vrtovima ruže, vozili iste automobile ili radili isti posao. MI SE RAZLIKUJEMO PO NAŠIM ŽELJAMA! A UPRAVO TO ŠTO SE RAZLIKUJEMO PO NAŠIM ŽELJAMA - OMOGUĆUJE PRIRODI DA NAM SVIMA I ISPUNI TE ŽELJE!
 

Vratimo se sad našoj ljestvici. I pokušajmo malo pogledati kako ona funkcionira u praksi. Uzmimo kao primjer osobu kojoj se ovog časa dogodilo nešto strašno. Recimo: dobila je otkaz. Pokušavajući ostati hladnokrvna, sjela je za volan i drhtavim rukama upalila auto, dok ju je mučio osjećaj nedostatka zraka. Unatoč tome, upalila je auto i krenula, nakon što je nekoliko puta promašila prvu brzinu. U blizini je i pješački prelaz, ali ona već posve van sebe (ali "izvana" još uvijek "mirna", i s "pozitivnim mislima" kojima pokušava uspostaviti mir sa sobom, dok joj cijelo tijelo "urla" o tome kako TRENUTNO NIJE U STANJU UPRAVLJATI NI SOBOM A KAMO LI AZTOMOBILOM), dakle, ona taj pješački prelaz zapaža u posljednjem trenutku, a na tom se prelazu (kakvog li peha, užasan dan) upravo nalazi dijete. Da ne bi pregazila dijete - osoba refleksno okreće volan i auto staje zaustavljen banderom, zidom, drvom... OSIM OTKAZA, TU JE SAD I SLUPAN AUTOMOBIL.
Pretpostavimo nadalje kako ta osoba živi u priličnoj daljini (ali i ne mora) od samog mjesta na kojem se to dogodilo (kakav dan, ma mogla je i misliti, i počeo je nekako bez veze... sva sreća pa je izbjegla dijete, još joj je samo to trebalo). Uzima mobitel i naziva supružnika (koji nije nikada imao smisla za njena nastojanja u pogledu popravljanja općeg života, i davno je poslao i nju i pozitivno mišljenje i sva ostala škrabanja u tom smislu "u vražju mater"... eh, da je znala onda što zna sada, bila bi izabrala kakvog duhovnijeg supružnika, a ne ovog materijalistu koji o duhovnom zna koliko i pčela o snijegu...); uzima znači mobitel i zove svog supružnika koji joj se najprije ne javlja odmah (fućka mu se za nju... nikad i nije bio dostupan kada ga je najviše trebala, kad malo bolje promisli... kakav dan... sad već i pritisak u prsima postaje jači... da je bar vrijeme bolje, nego se i ono urotilo protiv nje, jedva da se može doći do zraka...). Pa ipak, u drugom pokušaju supružnik se javlja i pita (kao i uvijek, onako, kao usput) što je bilo? I dok naša osoba pokušava svom supružniku objasniti vodeći se POZITIVNIM MIŠLJENJEM pa tako i OBJAŠNJAVANJEM tijeka zbivanja, ovaj joj sa nekoliko "pas mater" i bukvicom koju nije ni čula jer joj se zavrtilo u glavi i "pamet joj je stala" dok je zadnjim snagama pokušavala uhvatiti dah, JOŠ I POKLOPIO MOBITEL!
I stoji sad ona tamo, pored slupanog automobila, s omotnicom u kojoj stoji otkaz ugovora o radu na mjestu suvozača, i mobitelom u ruci.... Glavom joj prelijeću misli o računima koje je namjeravala platiti ovih dana, o rati kredita koju je planirala ostaviti za sljedeći mjesec jer prošli nije platila račune da bi platila ratu... s pogledom prikovanim za slupan prednji dio automobila, pokušavajući u svu tu zbrku nekako ubaciti i misao o tome kako odvući automobil do mjesta stanovanja. U ISTO VRIJEME prilazi joj druga osoba i kaže joj: POTPUNO VAS RAZUMIJEM, OVO ŠTO VAM SE DOGODILO JEST STRAŠNO, ALI POKUŠAJTE POZITIVNO RAZMIŠLJATI, BAR NISTE UBILI DIJETE!

U kakvom je stanju ta naša osoba? MOŽE li ona razmišljati pozitivno? KAKO? NIKAKO!
Na našoj ljestvici ova se osoba nalazi u stanju DEPRESIJE! OSJEĆA SE UŽASNO I S PRAVOM SE TAKO OSJEĆA! CIJELO NJENO BIĆE VIBRIRA U TOM SMJERU! POKUŠA LI SE SUPROTSTAVITI SVOM OSJEĆAJU - ZAVRŠITI ĆE U BOLNICI!
NO, DA NE BI ZAVRŠILA U BOLNICI I OVAKO I ONAKO, ONA MORA NEŠTO PODUZETI, ZAR NE? Jer ako ništa ne poduzme osjećati će se sve gore i gore. ŠTO? ŠTO bi trebala poduzeti ta osoba? Ponavljati pozitivne afirmacije? Čak i kad bi nekim čudom uspjela u tome - one bi ostale bez ikakvog efekta, jer se ne bi preklapale sa njenim emocionalnim stanjem koje je sve, samo ne pozitivno.
Prvo što naša osoba MORA UČINITI JEST POSTATI SVIJESNA SVOG STANJA I PRIHVATITI GA! Mora "DOPUSTITI SEBI" OSJEĆATI SE UPRAVO ONAKO KAKO SE OSJEĆA! Prihvatiti taj svoj osjećaj kao svoj. Ako joj pri tom pomogne da se isplače - neka se isplače. Ako joj pomogne da šutne nogom auto - neka ga šutne. Ako joj pomogne da zgužva omotnicu na suvozačevom sjedalu - neka je zgužva, osjećajući SVOM SILINOM TRENUTNU MRŽNJU PREMA POSLODAVCU KOJI JE DO SVEGA OVOGA DOVEO SVOJIM NEZAHVALNIM I NELJUDSKIM PONAŠANJEM! Bilo to točno ili ne - ukoliko ONA OSJEĆA TAKO - NEKA TO I OSJETI!
Na taj način će se sa stepenice depresije popeti jednu iznad - jer će joj iskazivanje tih čuvstava donijeti svojevrsno oslobođenje od njih. Za razliku od potiskivanja.
Potom neka slijedi svoje OSJEĆAJE - uspinjući se polako po ljestvici, sve dok ne dođe do onog stupnja na kojem može POČETI PRODUKTIVNO RAZMIŠLJATI o situaciji u kojoj se našla i pokušati naći zadovoljavajuća rješenja kojima bi se iz te situacije mogla i izvući.
Ne bitno je pri tom hoće li "uspinjanjem" po ljestvici željeti (ovisno o fazama kroz koje prolazi) "zavrnuti vratom" bivšem poslodavcu, "zapaliti automobil", "pokazati supružniku 'njegovog' Boga" i sl. To su sve TRENUTNA EMOCIONALNA PRAŽNJENJA i uglavnom su MISAONOG ili VERBALNOG oblika, a tu i tamo ima i poneko udaranje šakom o stol, razbijanje čaše (tanjura iličega god).
Znam - ne čini se lijepim. Ne čini se ni kao nešto što treba preporučivati. ALI JE SVAKAKO BOLJE I ZDRAVIJE OD POTISKIVANJA! Na žalost, upravo su najbolji lijekovi često gorkog okusa.
Znam također kako se osobama u vašoj okolini, to svojevrsno "suočavanje" s osjećajima po svoj prilici neće ni malo dopasti - no ukoliko im pokušate objasniti kako vaša namjera NIJE OSTATI do u beskonačnost u ovakvom stanju, već da je to jedini način pomoću kojeg možete ZAISTA NADIĆI stanje u kojem se nalazite, suočiti se s njim, vjerujem kako će i oni pokušati naći malo razumijevanja za vaša nastojanja. U svakom slučaju, ako pokušate objasniti osobama u svojoj neposrednoj okolini što činite - to bi im moglo pomoći da ako već ne mogu pokazati razumijevanje - ne pokazuju ni otpor. NE DOPUSTITE DA VAS NEODOBRAVANJE I UKORI ČLANOVA OBITELJI ILI OKOLINE VRATE U VAŠE PRIJAŠNJE STANJE DEPRESIJE! TO JE ZAMKA U KOJOJ SE KOPRCA NAJVEĆI DIO LJUDI! NITKO OSIM VAS NE MOŽE ZNATI KAKO SE OSJEĆATE - I NITKO OSIM VAS NE MOŽE NADIĆI TO STANJE - IMAO RAZUMIJEVANJA ILI NE! VAŠE JE PRAVO I VAŠA OBVEZA POMOĆI SEBI DA SE OSJEĆATE BOLJE!
A da bi se osjećali bolje trebali biste proći nekoliko koraka (ukoliko ste blizu stanja u kojem se nalazi i osoba iz našeg primjera):
1. MORATE PROĆI KROZ FAZU BIJESA - jer će nas bijes osloboditi depresije, očaja, osjećaja da smo bespomoćni u odnosu na situaciju u kojoj se nalazimo, i poništiti negativno djelovanje osjećaja krivnje.
2. MORATE PROĆI KROZ FAZU "OSVETE" (obično se ta faza odvija u misonom obliku) - jer nas jedino faza osvete može izbaviti od osjećaja bijesa!
3. MORATE PROĆI KROZ FAZU LJUTNJE - jer će nas ljutnja koju osjećamo polako udaljavati od osvetoljubivosti i riješiti nas "muka oko smišljanja prave osvete za sve one koji su se o nas na ovaj ili onaj način ogriješili".
4. MORATE PROĆI KROZ FAZU NALAŽENJA KRIVACA - jer će nam ti "krivci" pomoći da se sami oslobodimo u potpunosti krivnje, ali će nas istodobno i osloboditi od ljutnje.
5. MORATE PROĆI I KROZ FAZU PESIMIZMA - ma koliko nam se to ne sviđalo, jer će nas upravo ta faza osloboditi od bjesomučnog traženja krivaca, razdražljivosti i osjećaja da smo životni gubitnici.
6. MORATE PROĆI I KROZ FAZU OČAJA - da bismo se oslobodili beznađa i pesimizma, odnosno da bismo u trenutku najdublje noći - shvatili kako zapravo sviće.
7. I ETO NAS - NAKON SVEGA STIGLI SMO DO NOVOG POČETKA, ISPRVA SLABAŠNOG, A POTOM SVE JAČEG OSJEĆAJA OPTIMIZMA I POZITIVNOG GLEDANJA NA BUDUĆA ZBIVANJA. U STANJU SMO POZITIVNOG RAZMIŠLJANJA I OKREĆEMO SE PLANIRANJU I ORGANIZIRANJU. JAVLJAJU SE ISPRVA RIJETKI, A POTOM SVE ČEŠĆI TRENUCI OSJEĆAJA RADOSTI. Paralelno s njima raste i osjećaj zadovoljstva, a s njim i planiranje postaje lakše i primjenljivije u svakodnevnom životu. SADA MOŽEMO POZITIVNO MISLITI, PRIMIJENITI POZITIVNE AFIRMACIJE (kao pomoć), PORADITI NA TOME DA TA ČUVSTVA POTRAJU ŠTO DULJE.